Njegovo kršteno ime je Boris Bartolomej Bunčuga. Rođen je 1950. u Jelsi, u obitelji koja je istodobno partizanska, partijska i katolička. Stoga je kršten, ali tajno, i nosi dva imena - jedno rusofilsko i pravo komunističko, a drugo svetačko po lokalnom parcu.

I najveći dio svog života proveo je taj Boris Bunčuga pod dvostrukim utjecajem pravovjernog komunizma i materijalističkog hedonizma, vijađavajući po svijetu kao pomorac i upražnjavajući mačistički sport na Jadranu znan kao galebarenje. I sve bi to tako išlo dalje da se 1984. nije dogodio incident koji je Bunčugu uveo u povijest domaće supkulture. Boris Bunčuga je, poput nekog križanca Obeliksa i Daredevila, zaspao uz kotao za preradu lavande te se probudio omamljen lavandinim parama kao Lavanderman - prvi otočki superjunak.

Ozbiljna suša
Bunčuga, pogađate, zapravo i nije postojao. I on i njegov superjunački avatar izmišljotina su Tonija Bobanovića alias Tonija Favera, čovjeka koji je pragmatičniju budućnost liječnika koncem 90-ih zamijenio za otok i primijenjenu umjetnost, pa je u jednoj jelšanskoj konobi otvorio Dalmacijaland, galeriju neobičnih majica, postera i artefakata, te apsurdnih suvenira.

Toni Bobanović Faver tako je sredinom devedesetih stekao kratku slavu SM crtićem s Barbi i Kenom, a među njegovim konceptualnim sabotažama na temu identiteta najmiliji mi je bio suvenir “Welcome to Dalmatia”, s komadom cementa iz kojeg vire armature. Toni Faver i crtač Vančo Rebac prije tri godine su zaključili kako od ratnog Super Hrvoja u Hrvatskoj postoji ozbiljna suša superheroja, pa su smislili Lavandermana, čovjeka koji nosi lateks kostim boje aromatičnog cvijeta, u ruci drži kosir za branje lavande i vozi vespu, a superjunačka specijalnost mu je rastjerivanje gagrica iz ormara.

Superjunak s hendikepom
Kako žanrovskoj tradiciji i priliči, Lavanderman je superjunak sa superhendikepom: on, naime, nikako i ni na koji način ne može napustiti rodni otok. Taj i takav Lavanderman ovog se utorka vratio na svoje ishodište: u napuštenom i davno nekorištenom ljetnom kinu u Jelsi u utorak je održana škojska premijera igranog filma Lavanderman koji je po Faverovu scenariju i motivima iz stripa režirao redatelj Zvonimir Rumboldt.

U potrazi za mitom
Faver i Rumboldt smislili su duhoviti mockumentary u kojem TV ekipa na čelu s ambicioznom voditeljicom (Anja Alavanja) dolazi na Hvar u potragu za mitom o Lavandermanu.

“Lavanderman - istina ili mit” - sastoji se od dvije vrste materijala. Jedan je pseudodokumentarni, u kojem slavne osobe pričaju o svojim iskustvima s Lavandermanom, a među tim slavnima su i Davor Gobac, Dražen Lalić, Rafo Dropulić, Marijan Ban, Modni Mačak te ženska ekipa Pola ure torture. Drugi dio prati vikend TV novinarke koja u Jelsu dolazi oboružana arogantnim cinizmom, a onda pada pod galebarske opsjene Lavandermana.

Naravno, već se iz ovoga da shvatiti da štos Lavandermana nije u superjunačkim podvizima, nego u karikiranju tipičnih klišeja o srednjodalmatinskom turističkom malomišćanstvu.

Lavanderman se zafrkava s galebarstvom, s bodulskom privezanošću uz otok i nepokretnošću, s “ko-to-može-platit” mitomanijom te shizofrenom egzistencijom svake turističke sredine.

U tom je smislu klišej perfektnog turističkog radnika kakvog zaziva naše novinarstvo: vječno mlad, nasmijan, odmoran, bez problema i ikakvog privatnog života, u opeglanom i čistom kostimu, čovjek kojem je jedina egzistencija to da bude turistička atrakcija.

Peticija za kino
Zanimljivo je bilo, dakako, Lavandermana gledati “na domaćem terenu”. Uoči premijere, mjesto se očekivano podijelilo na one koji podržavaju zafrkante iz Dalmacijalanda i one koji smatraju da “od nos Jelšana cino redikule”.

Kino je, međutim, bilo puno kao oko pa su organizatori iskoristili priliku da organiziraju peticiju za njegovo ponovno otvaranje. Mještani su se, dakako, slatko smijali kad bi se u filmu pojavio koji viđeni Jelšanin, a po reakcijama se dalo shvatiti da je i jedan dio “furešti” koji se pojavljuju u filmu domaćima dobro poznat.

Priličan interes pobudili su i dokumentarni snimci javnog života Jelse 30-ih umetnuti u film. Najviše je prijepora izazvao forski govor glavnoga glumca u filmu Damira Markovine. Meni (kojem je dida iz obližnjeg Vrbanja) zvučao je prilično uvjerljivo, no neki su domaći rogoborili da glumac koji je Korčulanin ne može ući u sve suptilne finese forskog izričaja i akcenta.

Izvor: jutarnji.hr