Oni postoje već petnaest godina na sceni, neki ih vole nazivati jedinim grunge bandom u Hrvata, 1999. završili su na drugom mjestu godišnje liste radia 101...Tko su zapravo 'oni'? Oni su grupa Sane. Nevjerojatno vedar i energičan band sa kojim smo imali prilike razgovarati nakon njihova nastupa u riječkom jazz Tunelu. Što su nam sve dečki otkrili, svakako pročitajte u nastavku...

: Možete mi reći nešto o svojim početcima, kako je nastala grupa Sane?

Nikola: Ajoj, ne! Pokušati ću biti najkraći na svijetu! 1995. točnije, 1995. na 1996. godine završio sam u Indiji s jednim mojim dragim prijateljem. Napisali smo pjesmu 'The new world' i onda smo to svirali na jednoj livadi nasred 'ashrema' kod Sai Babe, i tada  je naišao jedan tip iz Kanade koji nam se predstavio kao wannabe producent i tehničar. Tada nam je rekao da snimimo album kod njega, za njegovu financijsku konstrukciju, je li. Nakon toga smo mi završili u Kanadi s improviziranim bendom snimili album, vratili se u Zagreb radi vize, putovnice i ostalih gluposti. Kada smo se mi vratili, taj album su kritičari ocijenili sa veoma visokim ocijenama, no, naravno da to nije prošlo u Hrvatskoj... jer ipak, album je bio na engleskom. Tako da znate da 1997. to uopće nije prihvaćeno, prodali smo možda 500 primjeraka. 

: A koliko ste primjeraka izdali?

1000. Prodali smo pola. Ajde, barem nešto. No, ja ipak mislim da ovaj bend svira naprednu glazbu za zemlju u kojoj živimo.

: 1998. godine završili ste na drugom mjestu liste Radia 101 sa svojim albumom Antelupiulla, koliko Vam je to tada značilo? Koliko ste uopće godina imali tada?

Ja sam imao 19 godina, tada mi je to značilo baš jako puno, ne sve na svijetu, ali jako puno. Opet imaš neki bend koji je potpuno nov, ok, on je u Kanadi, ali radiš sa producentom koji je radio sa Nirvanom, De Luciom i još sa raznim bendovima koji su ono, baš imena. Ali to je Zagreb, pa te neki ljudi gledaju na način 'Dobro, kaj ti sad oćeš? Daj ono, odi doma' i onda te izaberu za godišnju listu Radia 101, pa onda si misliš 'pa dobro, ne smrdimo toliko, ipak nešto vrijedimo'. Majke prve, mi drugi, pa ajde nije toliko loše. E onda, problem je u tome što ti shvatiš 'stojedinicu' kao neki baš ozbiljan radio i da tamo rade neki jako utjecajni ljudi, pa onda se razočaraš kada shvatiš da to nije baš tako. Stoga, mislim da nitko izvan Zagreba nije čuo za grupu Sane, i da sumnjam da će itko izvan Zagreba bukirati grupu Sane. Mi nikada nismo svirali u Rijeci do prije 2 godine.

: Iako ste već 15 godina na sceni, nitko nije čuo dovoljno o Vama?

 
Makar mislim da je bio neki festivalčić demo bendova u Rijeci pa smo svirali kao gosti. Mislim da smo na jednom RiRocku nastupali, ali ne u natjecateljskom djelu već kao gosti. I tada smo bili najuvježbaniji jer smo se vratili sa njemačke turneje i zvučali smo kao jedan zaista ozbiljan band, i znam da smo na RiRocku svirali zadnji i hrpa tadašnjih punkera i metalaca koji su na taj festival više došli onako, popit ali i poslušati muziku, tek tako. I ta ekipa gleda u nas u totalnom šoku i nevjerici, razjapljenih usta. Niti aplauza, niti 'jeee!' 'bravo!!', apsolutno ništa!! Ono, totalni tajac. Ali što je najbolje, nitko ne odlazi, nitko ne skreće pogled, nitko ne ide na šank. To je hrvatska publika, to je meni nevjerovatno, čak i kada im je najbolje na svijetu oni samo stoje i gledaju u nevjerici. Ne bi netko zapljeskao, jer ono, alo, dlanove trošit'. Jesi normalna? 

: Obrada pjesme 'Ja bih preživio' preminulog hrvatskog kralja funka, Dine Dvornika u Vašoj izvedbi zvuči fenomenalno i veoma često se vrti po radio stanicama, kako to da ste odlučili baš tu pjesmu obraditi? 

U principu, mi nismo odlučili obraditi tu pjesmu, nama je to bio zatadak. Jednog dana nazvao me Darko Bakić, fenomenalan čovjek koji je inače član grupe Buđenje. Jedan super tip koji je tada radio za Dallas ili Dancing bear, zaboravio sam, nije sada to toliko bitno. Uglavnom, čovjek nas je nazvao i pitao 'Bok, oćete svirati na Porinu, posvećenom Dini Dvorniku?', reko 'Hoćemo, što mi nebi svirali?!', dobro, i kaže Darko: 'E pa onda morate obraditi neku Dininu stvar'. OK...Pitao sam ako možemo birati, a Darko je rekao da ne može, te da je ostala samo ta pjesma, 'Ja bih preživio', a ja nikada u životu nisam čuo tu pjesmu, stvarno! Inače nisam neki Dvornik fan, tako da sam rekao Darku: 'Ok, sviramo 'Ja bih preživio' ', poklopim slušalicu, odem na YouTube, nađem snimku i počnem lupati glavom o betonsku tablu iz koje vire zahrđale žice, zato što je pjesma na skoro jednom akordu i glavnu riječ vode brass sekcija iliti limeni puhači i klavijatura. But, we don't have that in our band!!! E sada, ok. Koji klinac da počnem s ovom pjesmom ako je sve na istoj harmoniji i vlada brass i klavijature?! Pobogu, što učiniti? I onda sam naprosto odlučio ostaviti vokal, i sve ostalo 'baciti u smeće' i krenuti od nule. Tako je nastala naša izvedba, koja je da skromno kažem: bolja od originala!

: Bili ste i na Dori s pjesmom 'Dečko'...?

Ne bi vjerovala, jesmo. 

: Dobro, ali koji Vas je vrag natjerao na Doru...?

Exactly!!! U principu, pjesma koju smo napisali, pjesma 'Dečko', koju sam ja btw. napisao u vrlo, vrlo te potpuno iskrenoj maniri. Ta pjesma nije nastala baš za Doru, nego ja sam bio zaljubljen u jednu 'trebu' dva tjedna. Anyways. Ja sam bio jako bio ponosan kada sam napisao tu pjesmu, prezentirao sam to svom cijenjenom bendu čekajući da će me gađati pojačalom, palicom, bubnjevima, kablovima i nečim težim, ozbiljnijim, ali njihova reakcija na to, za divno čudo, bila je: 'Ideeeeeeeš, j**eno!'

: Čemu promocija na Dori?!

Štef, bivši basist benda, i trenutni bubnjar banda napravio je aranžman i rekao: 'E buraz, ovo je totalni j**eni trash, buraz, ajmo to prijavit' na Doru!' i onda je on to... prijavio na Doru! I nakon niti mjesec ili dva zvala Elizabeth Homsi, urednica Zabavnog programa na HRT-u i kaže: 'Dobar dan, ja sam Elizabeth Homsi, vi ste prošli na Doru.'. Naravno, mi smo ostali razjapljenih čvalja kao aždaje, i naravno, kraj svog šunda i trasha koji prolazi svake godine na Dori nismo niti u snu očekivali prolazak. Prijavljivanje je bilo doslovno, zajebancija. Ali gledaj, prošli smo na Doru, pa možemo, pod a)glumiti da imamo 19, pa zanovjetati da je to totalni low class, fuuuj! ili smo mogli pod b)gledaj, imamo 3 dana besplatnog cateringa, besplatnog spavanja i hrpetine žena koje konstantno hodaju okolo u štiklama! OK?

Što bi Vi napravili na našem mjestu?!

: U kojem ste hotelu spavali?

U hotelu sa f**kin' četiri, ne!! Sa tri, u Villi Amalia, koju smo mi zvali Villa Anomalia. Villa Anomalia je u sklopu hotela koji ima četiri zvijezdice ali je jedna zvijezdica prekrižena nekim ljepljivim.. nečim!! A sobe...! Ajme. (smijeh) Naime, mi smo se kladili tko će spavati na kojem krevetu, i Štef je izgubio na 'bim bam bus', pa je morao spavati na nekom totalno lošem, gdje su ga federi od kreveta boli ravno u rebra. 

Stjepan: Zato sam se totalno zabijen uvalio onoj Maji u krevet! 

Nikola: Da, i totalno si smrdio, da te njena cimerica silom htjela izbaciti iz sobe!!! 

Stjepan: Ne, ne, ne. Ona mi je dala Voltaren za kičmu. 

Nikola: A problem je bio u nečem drugom! 

Stjepan: Ali ona me voljela!!! Sanja me nije voljela!

: Stjepane, tebe poprilično dobro pozna ekipa iz virtualnog svijeta, znači, ekipa po forumu, blogu i slično. Poznat si po svojem osebujnom stilu pisanja, odakle sva ta inspiracija?

Život! Kako bi rekli naši frendovi iz Connecta 'Ži'ot čo'eče ono, kuiš!' 

Nikola: Ma da, matrica za zadnji singl je j**bena, fenomenalna, šteta što su snimili vokale preko toga!

Stjepan: Da... ma inspiracija mi je život, pa pogledaj gdje živimo, j**ote!

Nikola: Ja bih samo htio nešto dodati! Pošto dajemo intervju za portal IZLASCI.net ja bih se samo htio izraziti da mene užasno ponekada sram u ovakvim gradovima priznati da sam iz Zagreba. Ne zbog toga jer sam ja ono iz Zagreba, mi smo sve svoje nedostatke prekrili na fenomenalan gradić. Ali kada čuješ ove hip-hopere, zagrebačke! I taj,.. nepostojeći najiritantniji, olfa zagrebački naglasak koji NE POSTOJI! To je izmišljeno! Ja se ispričavam ostatku Hrvatske radi tog iritantnog Connecta i radi tog naglaska, jer ja mislim da je to razlog radi kojeg nas fakat mrze u ostatku Hrvatske. 

: Vidim, posebno volite rapere?

Ma ono, naš ekvivalent Aristotelu i Platonu je izjava 'Jedan i jedan nisu dva već jedanaest'. Ali dobro, Tram 11 je zakon, oni su pioniri hrvatskog rapa, ne spadaju u skupinu koju sam ja upravo kritizirao (Connect). Totalni respect Tram 11! 

Tada se nisu nosile baggy hlače kao odlika obleke nekog rapera! Samo skejteri su furali baggy hlače. Iz osobnog iskustva mogu reći da su skejteri samo furali te hlače jedno 7-8 godina prije hip-hopera. Hip-hoperi su furali one MC Hammerovke! Ili one trenirka style, ljubičaste sa zelenim štraftama. Yo, I'm from da' hood! Ono, iz Dubrave!

: A iz kojeg ste Vi kvarta?

Iz Dubrave! (smijeh)

Nikola: Ja se moram sada pohvaliti, ja sam iz centra. Ja sam originalno s Trešnjevke ali sam živio u Trnju.

: Dečki, tko Vam piše tekstove pjesama?

Mi. Miro Buljan, je** te! Mi, tko drugi?! Tutić, Huljić i ekipaaaaa. U zadnje vrijeme 'hangamo' s Rajkom Dujmićem. Ja bih samo ovim putem rekao da pozdravljamo nove prijatelje, dečke iz grupe 'KinoKlub', naš apsolutno najdraži hrvatski band. 

Nikola: E, kada već radimo intervju, kako je Vama bilo večeras?

Novinarke IZLASCI.net: Savršeno, stvarno savršeno. Najozbiljnije, bili ste zakon!

: Koji su Vam planovi za budućnost?

Svirati sa Lanom Jurčević!!! 

: Baš svirati ili? (smijeh)

Najozbiljnije, mi želimo zaraditi novce! Što je Vama?! 

Stjepan: Jesi li napomenuo da izlazi album sada u četvrtom mjesecu?

Nikola: Ma joj, vidi ga, pa to su gluposti!

Stjepan: A jesi rekao za singl?

Nikola: Joj, opet gluposti, kaj će im to?! Bitne stvari su, Lana Jurčević, novac, pare, svirka... 

Ma kada ste me već potegle za jezik, za jedno dva tjedna trebao bi izaći singl koji se zove 'Vila'. Kao dobra vila, bez dobra. A u trećem mjesecu, ovisi o mnogo faktora će izaći naš drugi album, ili ti prvi album na hrvatskom jeziku. 

: Gdje izlazite van? Vaše omiljeno mjesto za izlazak?

Van? Hm... A ono, van! Van van, baš izlazimo van. Kroz vrata. Kako sam postao stariji više mi se ne da izlaziti kroz prozor, draža su mi vrata. 

Ne izlazim po kvartovskim bircevima, ne zanimaju me opskurdne uličice po Jarunu, gdje već ljudi izlaze. Izlazim u Centar: Pinta, Crolo, Funk, Melin, Portal i na kraju naravno, Purgeraj. Jer to od cijelog centra radi do 3-4 sata!

: Bili ste izvan Hrvatske, vidjeli ste Kanadu... Koji klubovi su vam se najviše dojmili? Ne klub gdje ste vi svirali nego klub koji Vam se najviše dopao?

The Union. Klub ispod mosta negdje u New Yorku koji u principu izgleda kao zagrebačka jabuka, ali jedno sedam puta veće. I tamo dolazi ekipa onako, starije, pregrmljene, potrošene trebe, tu i tamo par mlađih ljudi koji gledaju onako po kutevima. Svi onako imaju neke pierceve, tetovaže, razdrapane hlače... I onak' fakat je cool klub, piva je užasno jeftina, i za 7$ možeš se napiti kao deva.

I još mi je bio dobar...da ti iskreno kažem, zaboravio sam nazive tih klubova ali je bilo par tih klubova koji su bili doslovno j**eni. 

: Što inače slušate?

Mamu, tatu... Ja sam prestao slušati glazbu prije jedno pet ili šest godina. 

: Uspoređuju Vas sa Pearl Jamom, da li Vam to imponira?

To je bilo u početku karijere, ali naravno da nam imponira. Iskreno, meni više imponira da zvučimo kao Pearl Jam, nego da mi kažu da zvučim kao Magazin. Da, to mi je kompliment.

: Da Vam netko punudi neke 'bijesne novce' za to da promjenite glazbeni izričaj, biste li to napravili?

Bi, naravno! Ali to bi morali biti ozbiljni novci. 

: I recite nam nešto za kraj...?

Nikola: Moji mama i tata su jako super. I ja im zahvaljujem to što me podržavaju i što zapravo po njihovom nikada nisam morao upisati fakultet. Hvala mama i tata!

Stjepan: Ja ću isto pozdraviti tatu!

Sebastijan: Ja bih isto pozdravio tatu i ispričao mu se što ga nisam pozvao na svirku u Zagrebu jer sam na to totalno zaboravio. 

M. Begić