Nakon održane press konferencije uspjeli smo uhvatiti najpoznatijeg kauntautora s područja bivše Jugoslavije, Đorđu Balaševića na par minuta. Ovaj poznati "panonski mornar" sa nama je podjelio detalje oko filma, što voli poslušati privatno te na čiji bi koncert rado otišao. Uživajte u čitanju!

: Osim što ste u čast svoje kćeri koja je diplomirala no nitko joj nije nudio uloge, napravili film da li je taj projekt bio izazov ili želja da zaokružite taj Balašević multimedijalno što je sada u trendu?

Počeo sam dobivati neka priznanja koja su mi jako sumljiva, dobio sam diplomu gimnazije iz koje sam izbačen pred maturu, onda sam dobio diplomu fakulteta kojeg nisam završio do kraja (prije svog prvog dolaska u Opatiju). Sada kada govorimo o zaokruživanju, pa meni još ne pada na pamet nikakvo zaokruživanje. Bilo je predivno, sam rad na filmu je kreativan, od pisanja tekstova, muzike sve do riječi na samom kraju uzdigne luđake i glumce koji igraju druge ljude, stavljaju šešire na glavu i ludiraju se. Ne bih se nazivao režiserom niti se time hvalim, bilo je varijanta kada su moji prijatelji kao Mustafa Nadarević, Rade Šerbedžija ne oslovljavali nego postavljali jedan uvijet da će igrati u filmu jedino ako ga ja budem režirao. Ovaj film smo ozbiljno shvatili, tako da i nije ispalo toliko loše.

: Kakve su bile reakcije na Vaš film? Čuli smo da je kritika bila dvojaka, dobra i loša..

Jedna od prvih rečenica u filmu glasi : „Oko mog ujaka mišljenja su bila podjeljena, svi su mislili da je teški drkađija ali je on mislio da nije.“ Tako otprilike su i kritičari. Ja sam do sada čuo samo tri loše kritike, sve ove godine ove loše se uvijek u startu smatraju da moraju biti loše. Koliko god sam upoznao muzičkih kritičara od kojih danas neki nažalost nisu živi, a neki nažalost, jesu pa sve do filmskih kritičara žao mi je što svi moraju biti kreteni, da barem nešto predbaci nego uvijek mora biti neka doza malicionznosti. Međutim, meni uvijek ostaje publika.

: Znači, niste prihvatili kritiku, ne volite ih?

Pa bilo ih je znatno manje nego ovih dobrih, ali publika je bila uvijek tu. Obično ovdje gdje smo imali premjere klanjali smo se prije filma i bježali iz tih mjesta jer nismo znali kako će publika reagirati. Išli smo u sasvim mala mjesta, sela, kao što Ruski krstul ili Melenci gdje su ljudi mogli vidjeti premjeru nakon 25 godina, ili možda čak nikada nisu bili u kinu. Mi svugdje idemo kombijem, nosimo svoje platno i sve ostalo. Čitava turneja zove se „Može ali iz moje ruke“ , ništa nedamo, sve ide sa nama. Pirati su malo uvrijeđeni što smo na njima našli štedjeti ali nam je zaista želja da što više premijera imamo da na svaku premjeru ljudi dođu sa tim nekim osjećajem svečanosti. Meni je čak negdje neugodno kada se pojavim ovako u majici i tenisicama a svi su sređeni kao za 20. obljetnicu mature, upicane se. Pošto često premijere budu u kazalištima koja su sama po sebi iziskuju neki protokol i bonton tako da je publika svugdje bila presretna. Ovaj film je samo nastavak na moje pjesme koje sam napisao, želja da ostanem što bliže sa publikom. Nekima sam dosadio onog momenta kada sam se pojavio, možete misliti što je tek nakon 30 i koliko već godina.

: Opatija je Vaš izbor za Hrvatsku premijeru ili ste ovdje jer su Vas dečki pozvali?

Ne, mogli su me zvati i 100 puta. Ali mene ovdje vežu prelijepe uspomene. Zadnji puta kada sam ovdje nastupao moj violinist, inače joker u bandu imao je srčani ili tako neki udar, nakon čega je čak i operiran. Ja sam toga dana imao zamjenskog violinistu, bio sam kao klavirist bez dva prsta. Tako da mi je jako žao što onda nismo uspjeli sve pružiti publici. Kao najbolje koncerte izdvojio bi onaj u Umagu, na otvaranju Croatia opena, tamo je bilo odlično! Na ostalim koncertima, više manje je publika bila bolja od nas, mi smo onako „matori“, sentimentalniji pa gorimo od želje da pružimo publici apsolutno sve. Sada ću pokušati popiti par sedativa pred koncert, da ga održim bez nekih prevelikih emocija.

: Fenomen ove mlade publike, kako tumačite to da klinci od 20-25 godina pjevaju i znaju Vaše pjesme, stoje u prvim redovima...?

To je zapravo pobjeda. Možeš dobiti kojekakve nagrade i priznanja, nacionalne penzije i brojne druge stvari no kada te tvoje pjesme žive u smislu da te generacije prime preko pjesama. Moja genereacija je bila opterećena time što je morala viđati mene na televiziji, festivalu i sve ovako. A ova mlađa generacija me otkrila preko nekih starih ploča i prvih CD-a. Sada u Zagrebu su me prosto uplašili, pričao sam neku priču ljudima koji izgledaju kao potpuno normalni ljudi kažu mi da su 1989. Godište pa ja kažem: „Pa dobro, jeste vi normalni?! 1989. Godište? Vi morate biti mali!“ Tako da mi je vrlo drago što su neke moje pjesme starije i što će biti u dobrim rukama. Kada ostarim i prolupam te počnem zaboravljati tekstove, kada ne budem mogao više pjevati te dosadne i duge pjesme.

: Što Đorđe Balašević sluša privatno?

Nemam nikad određeni svoj žanr nego se zakačim na nešto kao naprimjer Elton Johna, Queen, Pink Floyd. Sada sam na internetu našao neke ruske rock'n'roll bandove, pa kao pijani rus cijele noći odvrćem taj rock. Nemam neku muziku za koju se posebno vežem, tu sam nažalost poremećen. Nadam se da me ovo iskustvo u filmu neće hendikepirati pa ću prestati gledati filmove.

: Kome od kolega biste otišli na koncert, naravno, govorimo o zvijezdama sa EX YU prostora.

Pa nekim autorima u svakom slučaju. To je ono što me zanima. Tu je konkurecija dosta slaba, kada ovi „matori“ nešto naprave, koji su već uvelike u klimaksu, to je još uvijek odlično i atrakcija.

: Imate li baš neko ime za izdvojiti?

I nemam baš. No, svojevremeno kada sam naprimjer došao u Split sam hvalio Dina Dvornika on je bio stvarno osvježenje u estradnoj tmini. Pa mi onda kažu gdje god dođeš hvališ nekoga od tamo, a nije tako. Evo naprimjer, Gibonni, on je napravio stvarno dio pjesama što je meni apsolutno krivo što ih ja nisam napravio, ono „pčela u žlici čaja“ i ono „još te mogu pjesmom kupiti“ to nikad neću sebi oprostiti! Ali znao sam ja za to! (smijeh)

Bilo bi mi drago da sam bio koji dan prije ovdje pa da sam odslušao Olivera. Strašno ga volim kao tipa koji je normalan među nenormalnima. U ovim mlađim generacijama i nema baš nekoga, ne može se ovaj „panonski ritam“ ukopiti u to.

: Hvala Vam najljepša!