Dok jedni, oni nespretniji, nisu sigurni niti hodajući po gradskom asfaltu, Tin rastura na kotačima. Za vas koji nisu čuli za Tina Hadžiomerspahića (22) ili njegovog brata Sanjina Hadžiomerspahića (26), ne mogu reći da ste krivi, jer iako je Tin aktualni prvak Hrvatske u sva tri elementa rolanja, država kao da mu uporno osporava uspjeh i nikako da se nađe u našoj osiromašenoj državnoj blagajni par tisućica za Tinovo sponzorstvo.

Da bih vam dokazala kako se ne radi tek o nekom zaljubljeniku u rolanje već i o pravom profesionalcu spomenuti ću samo neke njegove uspjehe u već afirmiranoj „karijeri“. U role se zaljubio već kao klinac, sa svojih šest-sedam godina, tada je tek učio odražavati ravnotežu na njima dok je danas iza njega toliko titula i osvojenih turnira da ne znam gdje početi.

Prve profesionalne role i puno, puno vježbe doveli su ga do današnje prepoznatljivosti u rolerskim krugovima. „Skužio sam da je to drugačije od ostalih sportova, zanimljivo, u početku sam mogao samo preskakti stepenice, ali to mi se svidjelo.“ I eto od sviđanja do uspjeha, osvojio je ove godine prvo mjesto u skate parku na Pannonian Challengu u Osijeku, na rampi je također najbolji, a treća titula je prvaka street rolanja, gdje se nalaze tri izazova koja mora savladati.

No, i preko bare je postigao zavidan uspjeh, prije dva tjedna dana se vratio iz Amerike gdje je sudjelovao na svjetskom prvenstvu. Društvo su mu pravili neka od poznatih imena poput Chrisa Haffya, prvaka, zatim CJ Wellsmora i Brian Aragona. Od njih ukupno tridesetak koji su uopće mogli doći na svjetsko prvenstvo, Tin se rangirao u prvih 15 rolera svijeta. Ne samo da je Hrvatsku predstavljao iz vlastitog džepa nego je ostvario i zavidan uspjeh s obzirom na usporedbu uvjeta koji su osigurani stranim i našim rolerima. Sami trikovi zavise i od težine samog mjesta na kojemu se izvode, dakle ako se ikada odlučite baviti ovim sportom nije vam dovoljno samo biti okretan i spretan već i odvažan da biste prevladali i najteže prepreke.

Kako sam Tin kaže važan je način razmišljanja u rolanju, odnosno koje si granice sam postaviš, svakim svaladavnjem novog trika, granice se ruše i postavljaju se viši ciljevi, a to je obično – novi, teži trik. Tinova ljubav prerasla je u karijeru, on danas živi svoj sport, usprkos slomljenoj ruci i par prstiju u langeti.

U Zagrebu trenutno postoje dva vanjska skate parka, barem ih tako možemo nazvati, jedan je na Jarunu, drugi, noviji, na Španskom. Ipak, oba su dosta siromašna i nemoguće je na njima vježbati u lošim vremenskim uvjetima. Ideja postoji ali ju je teško realizirati kada se gradske vlasti oglušuju na problem nepostojanja adekvatne opreme, nepostojanja škole za rolanje, nepostajanja uopće interesa za nešto ovako zanimljivo, ali eto Tin ne gubi nadu, spreman je i sam pokrenuti školu za rolanje, samo da je napraviti neko bolje i veće mjesto za to.

Što rade roleri kada im vrijeme ne ide na ruku? Pojam skvot ili „underground place“ označava mjesto gdje roleri improviziraju skrivajući se od kiše, vjetra, snijega. Za to im posluže i napuštene kuće, pothodnici… Eto ne samo da su talentirani, već su i maštoviti.

Sanjin, stariji brat, također „zagriženi“ roler Tinu je jedna od najvećih konkurencija, ali samim time obojica priznaju da se usavršavaju, jer uvijek izvlače pozitivno iz te bratske konkurencije. Sanjin je bio prošlogodišnji prvak dok ga Tin nije ove godine skinuo s trona. Nijednom od talentirane braće lova nije u prvom planu, jer lova je tek sporedan od sporednih elemenata u rolanju, nagradni fondovi su siromašni i ne pokrivaju gotovo ni osnovne stvari poput opreme, dakle stvar je prestiža i ljubavi za takvu vrstu aktivnosti.

Da ne bi zaboravila i jedan zanimljiv aspekt koji sam primjetila, u ovom sportu, gotovo uopće nema cura, pa šta je s tim? Tin kaže da je bilo potencijalnih ženskih talenata, ali su brzo završile svoju karijeru, što zbog ozljeda koje su gotovo neizbježne, što zbog toga jer imaju predrasude već na prvu, misleći da je rezerviran samo za dečke, e pa cure ako, ako imate „to nešto“ u sebi, usudite se i osjetite taj osjećaj nadmoći dok skačete na 4 metra visokoj rampi.

Zanimalo me i što Tin sluša i gdje izlazi. Nisam se puno iznenadila kada je rekao da ako izađe, zaleti se do Purgeraja ili „chilla“ na Jarunu u jednom od već etabliranih klubova, poput Gallerya. Nije previše izbirljiv, ali voli dobru glazbu i ugodnu atmosferu.

Kao zaključak se samo nabacuje pitanje; što preostaje mladim talentima rolanja u Hrvatskoj osim nade?! Nada da će se napraviti bolji skate park, nada da će Hrvatska primjetiti njihov trud i uspjeh koji nas predstavlja diljem svijeta, da će tih tek dvadesetak zaljubljenika u adrenalin napokon doći na svoje i dobiti priliku ne samo za vlastito usavršavanje već i za približavanje masi koliko je zanimljiv i uzbudljiv ovaj sport koji je vani već uvelike razvijen i financiran.

Ivana