Što Ivana uopće radi u ovakvom disfunkcionalnom okruženju, zašto mazohistički dopušta Mirni da ju iz dana u dan maltretira svojim hirovima, zašto ne zna reći „Ne!“ govorenju „Da, hoću, U redu!“. Hoće li uspjeti uloviti ljepotana koji zna svako toliko navratiti i popiti zeleni čaj bez šećera i dvije vrećice meda? Gdje će u cijelu tu ludnicu ubaciti polaganje ispita jer, eto ubrzo počinju rokovi a Ivanina je glava duboko u oblacima?

Ivana je mlada Riječanka, trudi se obrazovati, atraktivna, komunikativna je i vrlo zabavna cura, jednom riječju idealna konobarica i zabavljačica za jedan od naših „kafića“. Minijaturna garsonjera na Rastočinama, u nekim od onih već svima dobro znanim neboderima, bila bi apsolutno nedostupna kad Ivana, studentica 2. godine marketinga na Ekonomskom fakultetu u Rijeci ne bi u svoje slobodno vrijeme radila kao konobarica u jednoj od naših gradskih kafića (više birtija ilitiga kafana, al ajde, budimo ovaj put kulturni pa ćemo ga nazvati kafićem).

Vlasnica je gospođa u svojim već pomalo odmaklim godinama koja u svojoj pretrpanoj satnici između dobrotvornih domjenaka, bjesomučnog shoppinga i trač- partija teško pronalazi vremena za bilo što osim rafala naredbi i pogrdnih rečenica Ivani; nevjerojatno, ali ta žena ima uvijek nešto za prigovoriti. Ime joj je Mirna, da, nemoguće ali istinito; kad su joj nadjenuli ime, netko se htio našaliti i dati povoda ostatku svijeta za sprdnju.

Gospodin Matija kao i da ne postoji (to je inače Mirnin muž), osim u svom bestjelesnom izdanju kao glas s druge strane telefonske žice. Njegovi mu zahtjevni zadaci u stratosferi korporativnog preljubništva oduzimaju svaku slobodnu sekundu koju bi mogao posvetiti kafiću, ili, ne daj Bože, supruzi.

Što Ivana uopće radi u ovakvom disfunkcionalnom okruženju, zašto mazohistički dopušta Mirni da ju iz dana u dan maltretira svojim hirovima, zašto ne zna reći „Ne!“ govorenju „Da, hoću, U redu!“. Hoće li uspjeti uloviti ljepotana koji zna svako toliko navratiti i popiti zeleni čaj bez šećera i dvije vrećice meda? Gdje će u cijelu tu ludnicu ubaciti polaganje ispita jer, eto ubrzo počinju rokovi a Ivanina je glava duboko u oblacima?

Nakon naporno odrađene smjene nalazi se s prijateljicom da joj se izjada: „Nije mi jasno kako je uopće moguće da me netko voli? Iskreno
priznajem da mi većina stanovništva zemaljske kugle ide na živce. Osim pjevača, glumaca u sapunicama i prijateljica nalazim da je ljudska
vrsta uglavnom naporna i zahtjevna. Mama tvrdi da sam razmažena jer sam jedinica. Nisam razmažena, tu se vara. Ali kakogod, da ti ispričam ko mi je danas bio na kavi: Tomislav, zamisli, molim te, donio mi je knjige s CD-om na engleskom. Pisane su po nekoj američkoj seriji koju nisam ni gledala, ja kao namjeravam vježbat engleski za ispit pa se mali potrudio. Tomislav mi je od djetinjstva najbolji prijatelj i pomalo je zaljubljen u mene, ali to dobro skriva, običan je i pouzdan, nikada me nije iznevjerio, ogovarao ili prevario. Volim ga kao brata, baš ga volim. Mogu mu povjeriti sve, čak sam mu spomenula i onog ljepotana o kojem sam ti bila pričala da dođe svako toliko kod mene na čaj“.

Kako to uvijek biva kad su dvije prijateljice na kavi, raspričale su se o svemu i svačemu, a u trenu kad je njena prijateljica nešto pričala, Ivana je razjapila usta i razgoračila oči kao da je vidjela duha, u taj kafić je ušao dečko koji joj se sviđa...

A. B.