Zajednički odmor. Pišem ovo sa broda kojim se vraćam iz Vrbnika za Rijeku. Jer sam ostavila moju bolju polovicu u Vrbniku. Jer mi je pun k**** zajedničkog odmora. J**** ja njega i njegov odmor. Mislim kome to treba?
 
Nedavno sam čitala o nekom istraživanju u kojem stoji da većina parova prekida upravo tokom zajedničkog odmora. On mi kaže da sam sebična. Ja njemu malo j**** mater. On meni kaže da sam egoista. Nakon što nisam vidjela svoju obitelj dva mjeseca i unatoč tome otišla s njim na NJEGOV odmor kakav je ON zamislio. A i najbolja prijateljica mi dolazi iz Berlina danas popodne. Ni nju nisam vidjela tri mjeseca. Pa on meni kaže da koji k**** ja moram biti na stanici kad ona dođe. Jer nije mi ona žena. I onda ja opet j**** njemu malo mater i njegovom odmoru.
 
Pa sam tako naglo odlučila prekinuti NJEGOV odmor, koji je za mene bio sve samo ne odmor. Ostavila sam ga nakon sinoćnje pijanke da spava u sobi i ukrcala se na brod koji ide za Crikvenicu. Ipak je Crikvenica bliža Rijeci od Vrbnika. Jer sam ja samo htjela biti u Rijeci nakon cjelogodišnjeg izbivanja. Ležati u Mošćeničkoj Drazi s nekakvim Storyem i ne raditi ništa. A ne trčati po otoku i razgledavati kuće, kako to kod nas lijepo kažu, nulte kategorije.
 
Tri razloga zašto je loše ići na zajednički odmor:
 
1. Svatko ima svoju viziju odmora
 
Što to u prijevodu znači. Ja sam htjela ležati i čitati, a on je htio ići putevima Ilira.I li kogagodveć. Odmor ovisi o trenutnim problemima, o stanju uma u kojem si trenutačno i o godini koju imaš iza sebe. Ja osobno nisam tip koji se može isključiti zato jer eto ja sad imam dva tjedna slobodna i sad se idem odmarati. Preostali ispiti, stanarine, papiri za faks i sve ostale stvari su itekako prisutni u mom mozgu. I NE mogu ići gledati nikakvu kuću nulte kategorije ako mi je prekosutra rok za predavanje papira od kojih ja nemam niti jedan. On recimo to može. Jer će on sve sutra. Jer, lako ćemo. I još najiritantnija stvar je njegovo ponavljanje da si moram isključiti mozak. Do kraja odmora. MORAM. Jer to ide po naredbi. Jer ću ja sama sebi reći, zaboravimo sve, nemam problema, sad sam na odmoru.
  
2. Zajedničko vrijeme
 
Nema prijateljica, mamine kuhinje, ni bježanja kad ste na odmoru. Samo ste vas dvoje. Koliko god se ta ideja u početku činila privlačnom, i nije to baš tako. Nakon dva tjedna od 0-24 provedenih zajedno, teško je zadržati hladnu glavu. Počneš se svađati i bez povoda jer ti je dosta svega. Barem meni. MENI treba MOJE vrijeme. Moje vrijeme podrazumijeva najčešće potpunu izolaciju i to po mogućnosti s iPodom u usima. Nakon takva tjedna najmanje mi je bilo do upoznavanja novih ljudi. I pričanja. A ja inače puno pričam. Nakon dva tjedna provedenih skupa, teško da ćete imati više o čemu pričati. Nakon što pretresete traume iz djetinjstva, želje i planove za budućnost, dogodovštine, dovršite natjecanje u tome tko je prije te veze više pio, ševio i drogirao se, ostalo vam je jako malo tema. I onda počnete pričati o tome koliko se volite. Ja ako još pet minuta budem morala pričati o tome koliko se volimo, iščupat ću si unutarnje organe. Na živo. Sama.
 
3. Individualne navike
 
On nakon noći provedene vani spava do najmanje jedan popodne. Ja se dižem najkasnije u 11. I hoću popiti kavu. Moje ispijanje kave traje najmanje pola sata i uključuje čitanje svih dnevnih novina dostupnih u kafićima. Njemu ispijanje kave traje tri minute uz čitanje cifre na računu. Najmanje prvih 20 minuta nakon buđenja moj centar za govor mi ne dopušta ništa više od neartikuliranih zvukova. On u jutro planira što ćemo raditi danas. Da me se ujutro pita ako ću na besplatni odmor na Mauricijus odgovorila bi - NE IDE MI SE. U jutro ne funkcioniram, ne da mi se ništa i zločesta sam. Nema tu kompromisa, jednostavno sam takva. Na dalje, njemu je smisao odmora otići na neko novo i „neistraženo“ mjesto. I onda na motoru sjediti po cijele dane, gubiti se i lutati po cestama koje to nisu. Ja želim ležati na plaži i čitati o Simonici i Antetu. Jedini dio u kojem smo se podosta slagali bilo je ispijanje vina. Ja sam pila da bi se anestezirala od svoje muke, a on valjda od veselja. I onda bi onako pijani zaspali zagrljeni u krevetu. Ja bi se drugi dan budila u 11, on u 1, pa u istraživanje... i tako svaki dan.
 
 
Zaključak: Kako se naš odmor bližio kraju, ja sam bila sve živčanija, ali mi je u jednu ruku ipak i bilo žao. Jer unatoč svim preprekama koje smo imali na godišnjem odmoru, bilo je i lijepih trenutaka. I bilo je zabavno. Možda se i nisam odmorila kako sam ja to zamišljala, ali neki ljudi su jednostavno takvi. Za mene je odmor stres. A moja bolja polovica nije kriva za to. Jednostavno smo različiti. I to je na kraju bila poanta cijelog odmora, koji smo ipak preživjeli. Da se naučimo prihvaćati unatoč različitostima. Da bi nakon pet dana svađanja ja njega pustila da spava do jedan, a u međuvremenu bi sama popila kavu i pročitala sve novine što je njemu bilo strahovito naporno. Jer se on ne odmara na kavi.
 
 
By Fem