Glazbu slušamo stalno i svugdje, bez nje ne možemo zamisliti dan, dobar izlazak, a i čišćenje sobe nema smisla ako ona nije odvrnuta. No jeste li se zapitali kako ona zaista funkcionira? Od čega se sastoji, kako je nastala i slične neobične spike? Zašto neki instrumenti zvuče drugačije i kada sviraju iste tonove? Zašto su ljudski glasovi svi različiti?

Na prvi pogled totalno nepovezani pojmovi, matematika i fizika ipak predstavljaju važnu i neraskidivu sponu sa pojmom glazbe, harmonije i zvuka, a postoji i mogućnost da je čitavi Svemir temeljen na sličnoj premisi kao i zika. Sve je to zbog matematičkog niza znanog pod nazivom ''Harmonički niz''. Znači, kada struna zavibrira, ne pomiče se samo naprijed nazad. Struna zapravo vibrira na beskonačno načina, ali istovremeno, tj. simultano!

Kako kaže Wikica, glazbenu građu čine zvukovi, a oni nastaju titranjem nekog tijela, koje tako postaje izvor zvuka. Zvučni valovi se prenose zrakom u obliku krugova od izvora zvuka do našeg uha. Kad su titraji u zraku redoviti, ono što čujemo je ton - dakle pravilan, jasan zvuk. Kad su pak titraji neredoviti, čujemo samo šum ili buku - zvukove uglavnom više-manje neugodne ljudskom uhu (iako se i oni koriste u glazbi).

Jedan izvor titranja može izazvati iste titraje i u drugim predmetima, ali njihovi titraji moraju biti u skladu s titrajima izvora. To se zove rezonancija. Tako zvuk ljudskog glasa ne proizvode samo glasnice nego i rezonantna titranja u šupljini lubanje. Frekvencija titranja (broj titraja u sekundi) određuje visinu zvuka. Što je više titraja u sekundi, viši je i ton. Ljudsko uho je izvanredno osjetljivo na razlike u visini i ima opseg od oko 20 do čak 20.000 titraja u sekundi.

Važno je spomenuti da je upravo struna (gitare, klavira...) ta koja ostvaruje sve vibracije u isto vrijeme, a zvuk kojeg čujemo ustvari je suma svih tih (pojedinačnih) frekvencija.

Pitagora je bio jedan od prvih faca koje su zvuk i glazbu počele gledati sa matematičke i fizičke perspektive, i jedini koji je otkrio i skužio prvi harmonik: oktavu. Skontao je da kada prepoloviš duljinu strune (i poduplaš frekvenciju), nota prelazi u jednu oktavu više. Takozvana Teorija struna i slične teorije nedavno su dokazale da su cjelokupan Svemir te sve subatomske čestice sastavljene upravo od titrajućih struna.

Ako su dosad prezentirane činjenice nekome nejasne ili nebitne, poduprimo ih dokazima iz svakodnevice. Brojna istraživanja potvrdila su neupitan, pozitivan i stimulirajući učinak muzike na čovjeka, pa je tako ustanovljeno da ljudi koji se intenzivno bave glazbom imaju više sivih stanica u mozgu, a sve je više slučajeva terapija glazbom pomoću kojih pacijenti pokazuju bolje rezultate i brži oporavak ukoliko ponovno uče hodati uz glazbu, a bolesnici koji su preboljeli moždani udar zahvaljujući terapiji pjesmom svoje ime i osnovne riječi ne mogu izgovoriti, ali ih mogu opjevati.

U medicini se glazba koristi i za liječenje depresije, tjeskobe, kod fizikalne terapije ritam muzike pomaže boljoj koordinaciji i motoričkim sposobnostima, a u Engleskoj je 90 posto kirurga potvrdilo da sluša ziku dok operira, jer im omiljeni taktovi pomažu da sa većom lakoćom i brzinom odrade operaciju uz što manje stresa.

Stručnjaci kažu i da je ugoda koju osjećamo dok slušamo glazbu jednaka onoj dok jedemo ili vodimo ljubav, jer se u svim tim situacijama u mozgu otpušta dopamin koji je zadužen za osjećaj zadovoljstva. Glazba nas stimulira uz učenje, na poslu, povećava koncentraciju, pamćenje i inteligenciju, pošto  ljubitelji glazbe u bučnoj prostorji mogu isključiti pozadinske zvukove i bolje se koncentrirati na razgovor.

Glazba utječe i na naše potrošačke i prehrambene navike. Glazba mijenja percepciju vremena, uz nju se čini da vrijeme brže prolazi. Pa, ako je ranije spomenuta Teorija struna true story, onda harmonija, odnosno skladnost fakat proizlazi iz Svemira: subatomske čestice bi bile note, atomi i molekule činile bi melodiju/pjesmu, a sav naš Svemir spojen u jednu cjelinu, predstavljao bi veličanstveno glazbeno djelo, odnosno skladbu. Ful kul, zar ne?