Ono što svakoj djevojčici biva ispričano u njenom najranijem djetinjstvu je bajka u kojoj je svaki završetak sretan u kojoj dobro uvijek pobijedi zlo i u kojoj svaka djevojka nađe svog princa na bijelom konju. Lijepo je barem imati jedno razdoblje života u kojem možeš bezbrižno vjerovati svojoj majci kada ti je pričala tu bajku da je to nešto što jednoga dana čeka i tebe. Zato više manje sve djevojčice žele biti princeze.

U svoj dinamici mog života trudim se dopustiti zanimljivim i kvalitetnim ljudima da ostave traga u njemu. Ne trčati samo naprijed i graditi svoj uspjeh zatvorenih očiju, ne primjećujući ništa oko sebe... Da, teško je, i da " life is a bitter pill to swallow" kako bi rekao Bon Jovi.

Uvertira je bila iz razloga da moramo shvatiti da svaki od nas sam piše svoju priču; a zbog nepredvidljivosti svakoga trenutka i mnogih čudesnih i nevjerovatnih trenutaka može se često puta dogoditi i da to bude bajka. Prijateljica mi je rekla nešto zanimljivo o bajkama. Rekla je da ne zna je li uopće dobro svojoj djeci čitati bajke jer na kraju krajeva Snjeguljica je živjela sa sedam muškaraca u kući, princeze su bježale od kuće da bi stigle na tulum, svaka bajka završava happy endom jer lijepu djevojku pronađe njen princ i oni žive sretno do kraja života.. Ali šta ako (pored svega toga) je djevojčica kojoj se čita ta priča malo deblja, ružnija, koja jednog dana postaje isto takva tinejđerica, žena, sa drugačijim svjetonazorima, drugačijim stilom života od nekih propisanih (nevidljivih) normi, sa slabim ili gotovo nikakvim socijalnim životom i bez svog princa na bijelom konju? E da, moram priznati da me se to dojmilo... Šta onda?

Koga možemo optužiti za to što smo odrasli na bajkama a život nam je noćna mora!? Koga možemo optužiti što većina današnjih djevojaka ima izvitoperene poglede na kvalitete i ljudske vrijednosti? Bitan je dobar push up, kvalitetan make up i slična sranja... Jesu li za to krivi mediji, odgoj, crkva, škola? Ne znam odgovore na to ali znam da danas djevojčice žele princa u bijelom BMW-u.

Poznajem četiri žene. Jedna je splićanka u kasnim dvadesetim. Bila je sa svakojakim muškarcima, uložila puno u svoj izgled, a malo u svoje obrazovanje. Sada joj otkucava biološki sat i osjeća se da je spremna postati majkom. Ima dečka probisvijeta i nepopravljivog ženskara iz drugog grada. Ona to ne vidi ili možda vidi, ali kako kaže pa sve žene tu u Dalmaciji žele "udat se i rodit dicu". Njihove majke su bajke shvatile na malo svojstven način i svojim 'ćercama usadile u odgoj da žena nije žena ako se ne uda, i da je njeno glavno obilježje u životu - ono reprodukcijsko.

Druge dvije su iz Rijeke. U studentskom gradu i same studentice sa puno kilometara u nogama i puno ambicija u glavi. Žive u disfunkcionalnim obiteljima, pored studija rade još nekoliko poslova, imaju dečke ali se same uzdržavaju, i pored svega toga ne odustaju da će jednog dana živjeti svoj san i ostvariti karijere o kakvima sanjaju. One žive modernu bajku, punu surovosti, odricanja, truda, padanja, dizanja....

Četvrta žena u mojom priči je preko Učke. Malo mjesto, nazovimo ga "bezbolan" život. Srednja škola je najveći domet obrazovanja, siguran poslić u frizerskom salonu, krug prijatelja, vikendi na istom mjestu, krpice, mali autić, solidan dečko... Njena majka nije čitala bajke. Jer ovo bi se moglo nazvati samo dosadnim romanom. No, ona je zadovoljna, ne želi ništa više u životu, tako da je glava ne boli od razmišljanja što će biti sutra ili kako nešto napraviti da ostavi traga u svom dosadnjikavom životu. Nema turbulencija, nema patnje, nema strasti...

Ne mogu osuđivati nekoga jer živi život drugačiji od moga poimanja ali svaki čovjek ima dušu i to je ono što ga razlikuje od životinja i ostalih živih bića; znači da on osjeća; voli, ljubi, pati, boli ga, mrzi... Živ je! Ne može živ čovjek svoje postojanje predodrediti jednoj svrsi i čekati da se pretvori u pepeo kako bi ona završila i kako bi mogao "negdje gore" reći da je ispunio svoju svrhu na svijetu. Treba živjeti, pisati svoje stranice koje će nekim drugim djevojčicama koje su princeze svojim mamama, davati smjernice i savjete za lakši korak u veliki svijet. Možda za nekoliko godina neće biti Pepeljuge, Trnoružice, Crvenkapice i ostalih legendarnih likova nego sasvim neki drugi protagonisti. Do tada... Za neke Princ u bijelom Bmw-u ili Princ sa zlatnom kopačkom..

Ovo je bila priča o bajkama, ženama i životu. Završna misao ove priče je misao jednog velikog čovjeka a ona glasi: Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.

Tara7