Danas sam sama u svom kaosu, svjesnija ga kao nikad prije. Možda su za to krivi "oni dani u mjesecu" pa su emocije dosegnule najvišu točku vrenja, a možda sam otupila od toliko podražaja stvarnosti. Moji planovi , jedan po jedan padaju u vodu. Hoću naprijed, a ne mogu koraknuti. Želim maštati, a nedaju mi mira. Strah me blokira od učinkovitosti u rokovima koji su me pritisli u zadnje vrijeme.

Moram ispuniti obveze na poslu, faksu, na privatnom putu... A moj strah kao inhibitor koči svaku realnu mogućnost maksimalne učinkovitosti koja se zahtjeva... Treba mi čudo. Gdje da nađem stimulans? Zašto se sve ono što me motiviralo izgubilo negdje na trnovitom putu mlade duše u želji za uspjehom? Mogu li to ikako vratiti ili gruba stvarnost pritišće tako jako dok ne dobiješ ožiljke na bosim stopalima koji će uvijek biti podsjetnik da su "krv i znoj" jedini smjer ka Vrhu!?

Ponekad želim odustati... ali onaj mali glasić u meni (iako s godinama postaje sve tiši i teže ga čujem) gura me naprijed. I onda kada je najteže osvrnem se ne bi li pronašla svoju motivaciju. Znam da me čeka još mnogo padova i neuspjeha ali nekako sam svakim novim (iako boli kao onaj prvi) spremnija dočekati se na noge.

Mene je teško voljeti. Još teže od toga je voljeti sam sebe. Međutim, naučila sam se zavoljeti ovako nesavršenu, punu rupa i zakrpa, rana i ožiljaka, ali i ljubavi prema drugima. Kaos je moja svakodnevnica. Kada bi mogao imati ljudsko obličje vjerovatno bi izgledao kako ja izgledam. Svoje brige liječim "slovom na papiru" i svakom rečenicom ja sam bolje.

Stihovi moje životne pjesme su : "Ne odustajem, idem dalje u potrazi za vlastitim Savršenstvom. Oni koji će sa mnom dobro su došli, a ostali nikada ni nisu bili dio moga Kaosa. "

Tara