Let me show you what all the howling's for...

Drugi dan INmusic festivala, kao i cijeli festival, za mene je bio obilježen nastupom art rock benda TV On The Radio. Objektivno gledajući, drugog je dana vladao hip - hop. Od Elementala i Dubioza Kolektiva do Cypress Hilla i The Streets. Za mene je festival započeo Tričkama i Lukom Belanijem, a završio manijakalnim divljaštvom Grindermana.

Pa krenimo redom. Tri*** su veseli spoj klasičnog i modernog rock stila. Čak imaju i pjesmu istog imena što je prava rijetkost u današnje vrijeme. Luka Belani svira dobar spoj country i alternativne rock glazbe te zvuči fenomenalno ako vam taj zvuk odgovara.

Elemental su bili standardno dobri. 7. svibnja su nastupili na Bundeku, a fotoreport o tom događaju je objavljen ovdje. Tada su se našli pred nešto brojnijom publikom te je taj nastup za mene bio dojmljiviji. Dubioza Kolektiv imaju svoju povijest s ovom publikom i ovim festivalom. Sa zafrkancijom razvijenom do te mjere da graniči s bedastoćama i oštrinom stihova o ozbiljnim stvarima, postigli su odličnu atmosferu. Bili su prvi izvođači koji su dva velika zvučnika iskoristili kao proširenje pozornice.

Zasad ću preskočiti TV On The Radio, tako da nastavljam sa Cypress Hillom. Okupljena gomila koja nije skrivala oduševljenje govorila je sama za sebe. Nažalost, u toj strci nije bilo dovoljno vremena da ih propisno doživim, ali, koliko čujem, zadovoljili su sve apetite. The Streets? Mogu reći da su iskreni u svojoj komunikaciji s publikom, bez pretjerivanja i foliranja, znaju što se od njih očekuje i trude se dati sve od sebe.

Kako mi Arcade Fire nisu sjeli niti tokom koncerta, za Grinderman mogu reći da mi je drago što se tokom njihovog nastupa to dogodilo. Odakle li su ovi likovi? Na prvu mi je sva pažnja bila usmjerena na Nicka Cavea koji mi je dovoljno dobro poznat. Nakon pjesme ili dvije, napokon shvatiš zašto to više nisu Nick Cave & The Bad Seeds, već Grinderman. Ovo donekle usklađeno nekontrolirano divljaštvo podsjeća na puštanje s lanaca četvorice mentalnih pacijenata koji su dovedeni do ludila apstinencijom od seksa nakon pokušaja liječenja seksualne ovisnosti. Kakva je ovo transformacija? Što se to dogodilo s Caveom? Zar se moram ponavljati? U redu, dakle, pušten je s lanca svojim novim projektom. U jednom trenutku je zatražio da mu tonac podeblja vokal. Zatražio je glasniji, muževniji, seksipilniji i teži glas. Kakšen lik. Da, ne morate se više pitati, upravo su Grinderman bili oni koji su kao i Dubioza Kolektiv iskoristili dva zvučnika kao nastavak pozornice. Ali nisu stali na tome! A ne, bilo je tu i penetracije. Nick Cave se doslovce bacio na publiku, cijelo vrijeme pjevajući, tu su ruke letjele zrakom da bi ga dotakle... No, ne brinite, preživio je. Njegova košulja baš i nije, ali ostatak je još uvijek na mjestu. Grinderman je definitivno spektakl sam za sebe i mora ga se vidjeti i čuti kako bi cijela priča imala nekog smisla. Naravno, ako padate na četiri matora manijaka izluđena seksom.

A sad, moj osvrt na nastup benda TV On The Radio. Da ne kompliciram, svaki trenutak iščekivanja početka nastupa pred pozornicom je sve više utjecao na moje raspoloženje. Svakim trenutkom se na mom licu nazirao sve širi osmijeh. Šta ćeš, kad ti u grad dođe omiljeni bend, ne možeš si pomoći. Od početka koncerta su bili savršeni. Zahvalili su se publici što su uz Cypress Hilla s jedne strane i Mastodona s druge strane odabrali baš njih. Rekli su kako nisu očekivali ovoliku vrućinu u Zagrebu i tako te neke sitnice. Što se nastupa tiče, najjednostavnije bi bilo napisati da je doživljaj kompletan tek uživo. Njihovi su albumi odlični, čovjek se lako oduševi njihovim nastupima gledajući ih na YouTubeu, ali u živo... to je to! Tek to je kompletan doživljaj. Riječi "bolje" i "lošije" nemaju veze s tim. Ne može se reći da je album bolji ili lošiji... to je ipak njihov album.

Od njihovih pjesama koje su mi posebno zanimljive odsvirali su Second Song, Repetition, Will Do, DLZ, Staring At The Sun, Wolf Like Me, Dancing Choose, Crying i Red Dress. Moj je dojam da ih je ova publika dočekala i svaku njihovu pjesmu ispratila glasnijim pljeskom nego li iti jedan drugi bend na festivalu. Bilo je onih koji su non stop skakali, ipak su im stvari prilično žestoke, a i one koje nisu žestoke su uspjeli začiniti. Bubanj je kontrolirao sve, od ostatka benda do publike, a gitaristi su svakoj pjesmi dodali pogon za odlazak na neko drugo mjesto, gorivo je bio glas. Publika je gotovo svaku pjesmu skratila za par sekundi svojim ovacijama i pljeskom. No, momci se nisu dali smesti. Pogledali bi se, nasmijali i od srca zahvalili.

Eto, toliko o INmusic festivalu, za ovu godinu. 

fotoreport: M. Mihaljević