Nedostatak ukoričene kronologije događanja na sceni riječkog rocka, čiji su protagonisti obilježili glazbu bivše države, a danas pak pišu povijest hrvatske, nadomjestit će »91. decibel (Vodič rock'n'roll Rijekom)«, nova knjiga riječkoga publicista Velida Đekića.

 
»91. decibel« prva je knjiga koja se isključivo bavi riječkom rock kulturom – Velid Đekić na 120 stranica, bogato ilustriranih s 140 fotografija, vodi čitatelja kroz ključne lokacije koje su obilježile daleku i bližu povijest riječke, ali i opatijske scene sve od početka šezdesetih naovamo. Budući da računica govori o gotovo 50 godina postojanja riječkoga rocka, nevjerojatno zvuči činjenica da čitavo njezino bogatsvo još nitko nije ukoričio, što zbunjuje i rastužuje samog autora Velida Đekića.
 
Povijesni pregled scene
– Za mene je zagonetka zašto dosad nije realizirana slična ideja. Riječki rock postoji od šezdesetih, dakle to je praktički pola stoljeća, i nije to »tanka« priča. Rastužuje me podatak da se nitko dosad nije uhvatio tog projekta, a istodobno me veseli što je časna i odgovorna dužnost pala u moje ruke. Svih ovih godina bendove sam pratio iz publike, ne skrivajući dječačku fascinaciju slušao sam svoje idole koji su mi to jednim dijelom i danas. Jednog dana poželio sam priču o tomu staviti na papir jer sam smatrao da vrijedi tog papira, a činjenica da mi je ona dijelom postala dio autobiografije bila je razlog više.
 
Koji je bio ključ odabira ključnih »rirock lokacija«?
– Naravno da je to osobno viđenje stvari, a ključne su jer su se po mom osobnom sudu dogodili neki važni događaji. Bilo bi lijepo imati knjigu ili knjige koje pričaju sveobuhvatnu priču riječkog rocka, od prvog dana do danas, ali to bi značilo dvadeset godina istraživanja i deset tomova. Vodič mi se učinio kao zgodna formula – kad pišeš o lokacijama onda zapravo govoriš o nekim važnim događajima, prvim koncertima, značajnim svirkama, bez obzira na to o kojem vremenu je riječ. Knjiga se može čitati i kao povijesni pregled scene, ali i kao turistički vodič kroz rokersku Rijeku.
Osuđen na sjećanje
 
Iza knjige stoji dugotrajno istraživanje jer kad su pitanju rokeri, sjećanja su često mutna?
– Cijenim vrijednost faktografije, dakle provjerenih činjenica i dokaza. No, kad je u pitanju rock ne postoji nikakva dokumentacija, bendovi se ne upisuju na trgovački sud, dečki i cure u pravilu nisu vodili dnevnik zbivanja, mediji nisu pratili ono što se zbiva u Rijeci. Stoga sam bio »osuđen« na sjećanja, a kako priča zvana riječki rock događa skoro pedeset godina, vrijeme čini svoje – sjećanja bijede i pojedine informacije su se u nepovrat izgubile, neke i pomiješale s drugima do nerazlučivosti. O pojedinim jako važnim temama razgovarao sam s više aktera, uspoređivao priče kao policijski službenik i rekonstruirao ako ne uvijek najtočniju, onda priču najbližu istini. To nije jednostavan posao. Koliko god je u nekim situacijama dobro biti uporan, ponekad to poprimi mazohističke odlike. Ipak, isplatilo se. Inzistirajući na nekim izvorima, došao sam do izvanrednih otkrića, u nekim drugim slučajevima pronašao potvrde utemeljenosti nekih mojih pretpostavki.
 
Iako se vodič prije svega bavi lokacijama, priča je to i o bendovima. Koja su tri ključna benda knjige?
– Gotovo ni jedno poglavlje nije posvećeno isključivo jednom bendu. Međutim, ima barem tri benda koja u mom viđenju zaslužuju povlašten status. Oni to zaslužuju jer su u nečemu značajnom bili pioniri. Riječ je, naravno, o »Uraganima«. Tu su i »Parafi«. Netko može kazati da je na djelu generacijska subjektivnost, ali mislim da ne treba bježati od subjektivnosti ako je možeš potkrijepiti važnom faktografijom. I na kraju »Sirene«, prvi ženski bend u Rijeci.
 
Razgovarala Danijela BAUK
Izvor: NOVI LIST