Jutarnji list i Saloon prisjećaju se otvaranja kultnog zagrebačkog diskokluba, koji u veljači slavi 40. obljetnicu.
 

Prije četrdeset godina u petak 13. veljače 1970. uz igralište Košarkaškog kluba Lokomotive na Tuškancu otvoren je Saloon, najstariji klub u Zagrebu i u Hrvatskoj. Tko je mogao tog, u neku ruku povijesnog dana, a koji nije baš omiljen među praznovjernim ljudima, pomisliti da će Saloon imati tako dugu i sjajnu povijest, posve rijetku u industriji zabave. Jer po duljini postojanja zagrebački klub zamalo da nema usporedbe ni u svjetskim razmjerima. Četrdeset godina nije malo ni u životu ljudi, a kamoli jednog kluba koji je neprestano u vihoru trendova, mode, običaja i promjenama sklone publike, a svakako i konkurencije...

Majka svih klubova

Ipak Saloon je preživio sve mijene, opstao i postao “majka svih klubova” u nas, veliki uzor i simbol dobre, prave urbane noćne zabave za generacije ljudi koji su tamo slavili i veselili se, slušali dobru glazbu ili tražili društvo.

Prilika je to za veliku rođendansku proslavu Saloona, koja će se održavati nekoliko dana u veljači, a na kojoj će se uz koncertno podsjećanje na slavne dane Ruby Tuesdaya i Glamour Partyja prikazati i dokumentarni film o Saloonu, čiji je autor Tonko Jović. Slavlje će se završiti četiri dana poslije velikim tulumom, po kakvima je Saloon i postao poznat.

Danas je priča o nastanku Saloona zamalo legenda. Na sreću, još su među nama svi ključni svjedoci događaja, od prvog vlasnika Vlahe Srezovića, preko njegova dugogodišnjeg suvlasnika Alberta Pape, sve do novinarskog velikana Pere Zlatara, po čijoj ideji je Saloon zapravo i otvoren. Isto je i s prvim kumovima kluba, glumicom Anom Karić i estradnom legendom Mišom Kovačem, koji također mogu posvjedočiti o prvim danima Saloona...

No, evo kako je splet nevjerojatnih okolnosti doveo do toga da danas možemo govoriti o pravom kulturološkom fenomenu, što Saloon zapravo i jest, jer su o njemu do danas pisali mnogi vrlo poznati i ugledni novinari i esejisti, fotografirali ga znameniti fotografi i fotoreporteri, a snimali najbolji kamermani. S druge strane, kroz taj su klub prošle generacije Zagrepčana, ali i svih onih koji su dolazili ili prolazili kroz naš glavni grad, od nepoznatih mladića do velikih i malih zvijezda pa sve do globalnih trendsetera, koje inače uglavnom možemo vidjeti samo na filmu ili televiziji.

Zlatarova zlatna zamisao

Ali, vratimo se početku naše storije.

Pero Zlatar, u to vrijeme glavni urednik kultnog magazina Plavi Vjesnik, jedne je ljetne noći 1969. godine bio zaprepašten neljubaznošću konobara i osoblja u jednom zagrebačkom lokalu, koji je tada bio vrlo posjećeno mjesto. Zlatar je bio u društvu s glumicom Božidarkom Frajt, manekenkom Nušom Marović i TV voditeljem Mićom Orlovićem, a nakon što su nakon dužeg čekanja jedva dobili stol, Zlatar je pokušavao dobiti piće, no konobari su ga ignorirali i uopće nisu dolazili na njegove pozive. Društvo se pokupilo i otišlo iz tog kluba, a Zlatar se zarekao da će osnovati drugi klub u kojem bi njegovi gosti i druge slavne osobe o kojima je Plavi Vjesnik tada pisao biti vrhunski usluženi, ukratko - želio je mjesto gdje bi se on, ali i svi drugi dobro osjećali.

Slijed događaja nastavljen je idućih dana kad su s Perom Zlatarem razgovarali neki od čelnih ljudi košarkaškog kluba Lokomotive i ponudili mu da postane - predsjednik kluba. Budući da je u tom trenutku Lokomotiva bila u velikoj besparici, trebao im je netko poznat i popularan, a i spretan kako bi se namakla potrebna sredstva. Poslije će Zlatar ispričati kako mu je ta ponuda došla iznenada, ali ju je brzo prihvatio. Poznavajući situaciju u klubu brzo je upravi predložio da klupske prostorije pretvore u diskoklub i tako dođu do potrebnog novca, kako bi u klubu ostali neki važni igrači poput Nikole Plećaša, koji su nagovještavali odlazak. Ideja se svima dopala, no trebalo je pričekati skupštinu kluba da izabere Zlatara za predsjednika.

- U međuvremenu sam otputovao u Dubrovnik i tamo susreo glumicu Božidarku Frajt i režisera Joška Juvančića koji su me pozvali u dubrovački diskoklub Number One na Pilama - ispričao je poslije Pero Zlatar Aleksandru Veljiću, jednom od najboljih kroničara povijesti Saloona.

- Za razliku od onog zagrebačkog kluba, njegovi voditelji posve su se drukčije ponašali. Pronašli su nam slobodan stol, podvorili nas, popričali s nama, kao što je to već red u civiliziranom društvu.

Žurba nakon zaborava

A ta dvojica mladića, Albert Papo i Vlaho Srezović, studenti ekonomije i vanjske trgovine u Zagrebu, postali su poslije vlasnici Saloona, nakon što ih je Pero Zlatar pozvao da otvore ekskluzivan klub u Zagrebu! Kad su ga zamolili za malo reklame u Plavom Vjesniku za svoj dubrovački klub, on im je odgovorio da može samo ako klub oblijepe njegovim novinama.

- Mi smo obećali, ali i zaboravili na to, no nakon nekoliko dana Božidarka Frajt nam je javila da je Zlatar ponovno u Dubrovniku i da će doći u klub. Na brzinu smo pokupovali sav Plavi Vjesnik i njime oblijepili naš klub.

Zlataru su se ti mladi, spretni i sposobni gospari svidjeli i pozvao ih je da kad na jesen dođu u Zagreb, da mu se svakako jave. Tako se dogodilo da su istoga dana kad su dnevne novine objavile da je Pero Zlatar novi predsjednik Lokomotive, k njemu u redakciju Plavca došli Srezović i Papo.

On im je pokazao tu vijest, a oni mu čestitali, nesvjesni da će im to promijeniti živote. Nakon toga su se svi zaputili na Tuškanac, na igralište Lokomotive. Jer tada se domaća prvoligaška košarka igrala na otvorenom, a teren na Tuškancu bio je poprište velikih utakmica!

No dva mlada Dubrovčana ostala su zaprepaštena kad su vidjeli trošnu Lokomotivinu baraku koja je služila kao svlačionica, a gdje su oni po Zlatarevu prijedlogu trebali napraviti ekskluzivan klub! Čak su zatražili jedan dan za razmišljanje, no nije bilo druge i uskoro su se prihvatili lopata i čekića, pa je svlačionica srušena i klub je uskoro dobio nove temelje.

Velik posao s malo novca

Budući da Srezović i Papo nisu imali mnogo novca, sve su radili sami i uz pomoć prijatelja. Za materijal su se zadužili svuda gdje su mogli, a dok su se odvijali radovi, razmišljali su i o uređenju kluba. Kako su znali da će ih medijski pratiti tada vrlo popularni Plavi Vjesnik, prva je zamisao bila da klub bude uređen prema stripu Asteriks koji je u to vrijeme izlazio u Plavcu. No to se nije moglo ostvariti, pa je Vlaho Srezović predložio novu ideju: da se klub uredi u stilu Divljeg zapada.

Tražili su knjige, crteže i fotografije, želeći da klub doista što više nalikuje pravom saloonu. Sami su i uz pomoć prijatelja napravili tomahavke, lukove i strijele, a želeći imati originalnu bizonovu lubanju s rogovima, u klaonici su kupili glavu vola, koja se danima sušila na gradilištu stvarajući strašan smrad susjedima i prolaznicima. Najteže im je bilo pronaći originalne zastave američkog Sjevera i Juga, a na kraju su ih nabavili iz Londona. Izradili su i faksimile originalnih tjeralica iz vesterna i na njima su bila imena tada popularnih osoba, poput Nikole Plećaša, novinara Zvonka Zmazeka, Voje Šiljka, Dobrice Silobrčića i drugih...

Kako u jednom feljtonu piše Aleksandar Veljić, u javnosti je tada vladalo veliko zanimanje za taj klub, osobito za to kako će biti uređen. Zbog toga o unutrašnjem izgledu Plavi Vjesnik od 16. veljače 1970. godine ovako piše: “Ambijent našeg kluba je, po uzoru na trenutno najmodernije opremljene objekte ove vrste u svijetu, jedinstven u našoj zemlji. Izrađen je po uzoru na saloone Divljeg zapada, u njemu će se izvoditi najmoderniji hitovi pop-glazbe, a posebna atrakcija bit će specijalno za tu svrhu naručeni šou-efekti”.

Čuda tadašnje tehnike

U stvarnosti, a prema riječima Ivice Fistrića koji je od početka učio zanat diskdžokeja u Saloonu, prvi lightshow bio je običan ručni rad. Nešto dijelova dopremljeno je iz Londona, no sve drugo napravljeno je iz priručnog materijala u kućnim radionicama. Tadašnji razglas također je bio čudo tehnike - sastojao se od dva pojačala Grunding od 60 wata, što je tada bilo hit tehnike, a jednostavno smiješne snage u odnosu na pojačala koja se danas koriste u klubovima.

Nakon četiri mjeseca radova i priprema klub je bio spreman za otvaranje. No, napetosti je bilo do posljednjeg trena. Primjerice, još nije bila uređena garderoba, za što je trebala poslužiti smočnica Lokomotivina oružara, koji je tamo stanovao. Njemu je klub obećao stan, a ugovor su potpisali dan prije otvorenja, pa je ulaz probijan doslovno nekoliko sati prije svečanog otvorenja, a prostor je zbog cajtnota oblijepljen crnim fotografskim papirom.

Druga poteškoća za vlasnike Saloona bio je nedostatak čaša jer više jednostavno nisu imali novca, a u dućanima se nije moglo kupiti čaša. Stoga su Vlaho i Albert dan prije službenog otvorenja napravili tulum za svoje prijatelje, zamolivši ih da umjesto čestitki sa sobom donesu pokoju čašu.

Problem je tako bio riješen - sjeća se danas Vlaho Srezović. - Ali zamislite hrpu od petstotinjak čaša, a svaka različite veličine i boje!

Velika inovacija na šanku bili su i dotad neviđeni (uvozni!) automati na bocama pića, koje su posve iznenađujuće - stajale obrnuto, a konobar je morao dvaput stisnuti da bi se u čašu nalila potrebna količina!

Zanimljivo je i da je viski Ballantines postao službeno piće kluba. Premda je Zvonko Zmazek navijao za svoj omiljeni Vat69, njega se nigdje nije moglo nabaviti, sve do Trsta, no dečki su se sjetili nekih stjuardesa i preko djutića na aerodromu prošvercali dovoljnu količinu Ballantinesa, koji je dotad bio potpuno nepoznat u nas. Prema nekim mišljenjima, do danas ga se u klubu popilo toliko da bi popijena količina daleko premašila kompletan volumen kluba! U to vrijeme bilo je nezamislivo osim s ledom, miješati viski s Coca-Colom, a najviše se pio gin tonic, slijedila je juice votka, a u ponudi su bili i konjaci, Rubinov vinjak, Badelov Cezar, Zrinski, kasnije Stock i tko zna što još, sve do današnjih power energy pića...

Dan uoči svečanog otvorenja 13. veljače 1970. klub je obišla i njegova prva počasna kuma, “trenutačno najpopularnija jugoslavenska TV glumica Ana Karić”, koja je izjavila: “Napokon je Zagreb dobio kulturno sastajalište u kome se čovjek može ugodno osjećati i razonoditi”.

Iz “glavnog stožera”, tj. redakcije Plavog Vjesnika stizale su obavijesti da su “pozivnice već razaslane najpoznatijim ličnostima i da će oni biti prisutni na ceremonijalu”.

Ni premijere ih nisu priječile

I doista ludnica je mogla početi. Iznad ulaza u klub bio je veliki natpis “Discotheque Saloon Plavi vjesnik”, a redatelj Dubravko Pitzko i snimatelj Vladimir Trauber snimali su dolazak gostiju. Među prvima je pristigla popularna pjevačica Zdenka Vučković (u super mini haljinici!, piše Plavac) i njezin tadašnji zaručnik Krešimir Oblak. Slijedile su sve viđenije i tada najpopularnije osobe iz svijeta filma, glazbe, kazališta, sporta, itd. Koliko je to svima bilo važno, svjedoči pjevačica Ljupka Dimitrovska, koja je baš tu večer snimala emisiju na televiziji, ali je iskoristila pauzu, taksijem došla u klub, prosjedila pola sata i vratila se na snimanje! Među posljednjima je došla glumica Jagoda Kaloper, ispričavajući se jer je iste večeri imala svečanu premijeru kultnog filma “Lisice” redatelja Krste Papića, u kojem ona glumi glavnu ulogu. Od glumaca tu su bili i Božidarka Frajt, Slobodan Dimitrijević, Ratko Buljan i Drago Bahun, redatelj Nedjeljko Dragić, misica Jasminka Martinović, novinarka Silvija Luks, novinari Jovan Hovan i Vlado Novak, fotograf Čedo Komljenović, manekenka Irena Uhl, automobilist Jovica Paliković...

Ibrica na vratima harema

Umjesto Arsena Dedića pozivnicu je iskoristio neki mladić, a nije došla ni Gabi Novak, premda se te večeri vrtjela njezina hit pjesma, uz popularnog Mišu Kovača, Ljupku i druge... Ibrica Jusić pokucao je na vrata na kojima je pisalo “Harem”, no ostao je ipak ispred njih jer je to bila - oznaka za ženski WC! Za glazbu su se brinuli Albert i Vlaho, no na otvaranju je glavni diskdžokej bio Ivica Balent Tratinčica, a na plesnom podiju je bio i njegov kolega Ranko Antonić. Na žalost, među uzvanicima tada nije bilo igrača Lokomotive jer su idući dan išli na teško gostovanje, ali je umjesto njih tu bio Mirko Novosel...

Na ceremoniji otvorenja uvodnu riječ održao je glavni urednik Plavog Vjesnika Pero Zlatar iliti Old Piter Goldner, kako ga je u šaljivom novinskom izvještaju s otvorenja nazvao humorist Vlado Novak.

Slijedio je čin otvorenja kluba, a vrpcu je tomahavkom presjekla glumica Ana Karić. No u općoj gužvi fotoreporteri nisu uspjeli snimiti dobre fotke, pa su je zamolili da to ponovi. Tako je Ana Karić Saloon otvorila pet-šet puta! Poslije je novinama rekla:

“Sjećam se dobro tog trenutka. Osim filmskih i televizijskih obaveza, stalno sam bila pozivana na različite svečanosti. U to vrijeme bila sam član žirija za izbor (miss) Jasminke u Plavom Vjesniku, počasna gošća na sastanku Kluba poznatih u beogradskoj kavani Tri šešira itd. Tog popodneva prije otvaranja Saloona izvela sam počasno bacanje lopte na košarkaškoj utakmici Lokomotiva - Fides, a potom kao kuma otvorila Saloon. Bilo je to nezaboravno vrijeme, čini mi se da smo se znali dobro zabavljati”.

Tako je tekla prva luda noć u Saloonu od 14.600 koliko ih je proteklo do danas... Prvi izvještaj uopće objavio je već 15. veljače 1970. godine Jovan Hovan u Nedjeljnom Vjesniku, pod naslovom “Veselo otvorenje Saloona”.

Izvor: jutarnji.hr