U Hrvatskoj je mali broj onih koji od prodaje albuma i koncerata mogu živjeti lagodno, većina glazbenika primorana je baviti se još jednim poslom, u što se uklapaju i pripadnici riječke scene, a svatko od njih ima svoju priču.

 
Koliko para, toliko muzike, stara je uzrečica. Uzmemo li u obzir da je u Hrvatskoj mali broj onih koji od prodaje nosača zvuka i koncerata mogu živjeti lagodno, tada ta izreka itekako ima smisla. Drugim riječima, većina glazbenika primorana je baviti se još jednim poslom, u što se uklapaju i pripadnici riječke scene koji se mogu pohvaliti zanimljivim radnim mjestima. Svatko od njih ima svoju priču, a ovo su samo neke od njih.
 
Glazbenik, bolničar, tehničar cestovnog prometa i kuhar, sve je to Sandi Bratonja. Basist grupa »Urban & 4« i »Sinteza« paralelno je završio dvije srednje škole, a note i harmoniku učio je u Osnovnoj glazbenoj školi »Ivan Matetić Ronjgov«. Uza sva zvanja i vještine koja posjeduje, u rijetkim se slobodnim trenucima bavi i fotografijom. Zahvaljujući podršci obitelji i razumijevanju kolega, uspješno balansira između posla i proba, što je vrlo važno, budući da novac zarađuje radeći u smjenama i to kao bolničar u KBC-u Sušak.
 
– Na poslu sam poslušan i dobar, i radim što mi kažu, pa nemam problema kad je riječ o svirci. U tome mi pomažu i odlični kolege s kojima se vrlo lako dogovorim oko zamjena. Bitno je naći zajednički jezik i tada je sve u redu, smatra glazbenik koji se svojim drugim zanimanjem počeo baviti sasvim slučajno. Pristao je, naime, raditi bilo kakav posao kako bi si mogao kupiti glazbenu opremu.
 
Sanjajući kako će jednog dana spojiti svoje dvije ljubavi – glazbu i sport, Sandru Bastiančiću napokon se ostvarila dugogodišnja želja. Pjevač i gitarist riječke skupine »En Face« gotovo svakodnevno odlazi na bazen na Kantridi gdje najmlađe, i one malo starije, podučava plivanju.
 
– U Zagrebu sam upisao višu trenersku školu, tako da će mi diploma dobro doći kao dokument i dokaz da plivanje ne predajem samo na temelju iskustva, već i stečenog teorijskog znanja, kaže Sandro koji se u radu s djecom u potpunosti pronašao.
 
– Puno je adrenalina i jako me veseli kada u nekome prepoznam talent. Uživam u onome što radim i nikada se nisam uhvatio razmišljajući o tome kad će kraj radnog vremena, pohvalio se Bastiančić koji činjenicu da se paralelno bavi dvjema profesijama ne doživljava kao veliki pothvat. Zahvaljujući dobroj organizaciji i tolerantnoj supruzi može se posvetiti onomu što voli, a najbolje funkcionira kada je »sto posto« zauzet.
 
I Lado Bartoniček jedan je od onih koji bez ikakvih poteškoća spajaju posao i glazbu. Riječanin koji stoji iza dua, ili bolje rečeno, projekta »Atmospheric«, nema ništa manje zanimljivu svakodnevicu. Nekadašnji učenik poljoprivredno-tehničke škole studij je »preskočio«, no sudbina ga je, osim u svijet nota, odvela i u svijet prirode. Rad u struci, točnije u stakleniku te zanimanje za morsku akvaristiku, rezultiralo je zaposlenjem u riječkom Prirodoslovnom muzeju gdje kao preparator radi i danas.
 
– U muzeju sam dvije godine radio honorarno, a od 2003. sam odlaskom preparatora u mirovinu, dobio i stalno radno mjesto, otkriva Lado koji, bilo da je u laboratoriju, među akvarijima ili, pak, u šumovitim predjelima Primorsko-goranske županije, na taj način crpi i inspiraciju za svoje pjesme.
 
– Privatno dosta vremena provodim u šumi, tako da glazba iz mene izlazi kroz tu prirodu. Često su mi znali prigovarati zašto ne snimim nešto žešće, međutim, ja se najviše pronalazim u mirnim i atmosferičnim tonovima. Radim kako mi dođe i drago mi je da imam posao koji volim, kaže »izvršni direktor« »Atmospherica« koji umjesto noćnih izlazaka ili dnevnih kavica radije ostaje kod kuće i u vlastitom »ton-labosu« marljivo radi na novim pjesmama.
 
Birajući između nastavka školovanja i glazbe, Dean Škaljac izabrao je bend, a uz to i posao geodeta kojim se bavi toliko dugo koliko i postoji grupa »Grad«.
 
– Zašto se ne baviti konvencionalnim poslom? Osobno nikada nisam imao nikakvih neugodnosti jer se uz to još bavim i glazbom, objašnjava Dean koji je na poslovima digitalne kartografije, inače bliskim njegovom stvarnom zanimanju, tri godine radio i u Kanadi. U to su vrijeme sve aktivnosti benda bile obustavljene, no krajem 1990-ih kada se vratio u Rijeku, to se promijenilo. A nije zapostavio ni posao koji je »gurao« sve ove godine i koji paralelno uz svirku i dalje »gura«.
 
– Mislim da nitko ne posjeduje samo jedan talent i za to postoji pregršt primjera, kaže član najvećeg »malog« hrvatskog rock sastava i priznaje kako zbog života na relaciji posao-obitelj-bend, često najviše pati obitelj.
 
U neprestanoj je jurnjavi i pjevač »Mandrila«, Kristijan Ćoza. Budući da je posao u trgovini još prije dvije godine zamijenio poslom u tvrtki koja se bavi kontrolom brodskog tereta, »na terenu« je gotovo svakodnevno.
 
– Svako toliko sam u Bakru, Kopru, Trstu ili Monfalconeu, tako da nemam fiksno radno vrijeme. Često se dogodi da u ponoć moram na brod, kaže Ćoza, ili za prijatelje Ćoske, koji probe s bendom usklađuje s kolegama.
 
Sukladno prirodi posla, svirku nerijetko mora »izbrisati« iz dnevnih obaveza, no uz minuse, ipak postoje i plusevi.
 
– Kad nešto voliš, tada to nije teško, mišljenja je Ćoske koji, kada nije za mikrofonom ili među brodovima, rado s još dvanaest optimista zaigra nogomet.
 
Na takvu aktivnost Edin Haliti niti ne pomišlja. Udaraljkaš »Disco'N'Actiona« vodi obiteljski biznis, točnije jednu slastičarnicu u središtu Rijeke. Unatoč napornom tempu, za glazbu uvijek ima vremena. Makar to značilo da s probe mora direktno na posao!
 
– Puno je neprospavanih noći, no bend mora raditi minimalno 10 do 12 sati tjedno, otkriva Edin po kojemu se ravna ostatak sastava. I dok je ponedjeljak rezerviran za probe, petak i subota »gažerski« su dani. Dogovor je to između članova »Disco'N'Actiona« koji sve što se tiče svirke, shvaćaju vrlo ozbiljno.
 
– Bend je napravljen na dobrim temeljima. Rekli smo: »Ajmo radit', pa vidit' koliko ide«. Ipak nismo klinci koji su u ruke uzeli instrumente, dodaje Haliti koji smatra kako bi čovjeku bilo jako dosadno da vječno radi samo jedno.
 
Za dosadu definitivno ne zna Goran Štifanić koji u životu ima dvije velike ljubavi. Glazbu i jezike. Iako o prosvjeti nije ni sanjao, bubnjar »Hesus Attora« već četiri godine radi kao profesor engleskog u Osnovnoj školi »Pehlin«. Komunikacija s ljudima i učenicima te način prijenosa informacija, pokazali su se dobitnom kombinacijom.
 
– Javio sam se na natječaj, dobio posao i na kraju se ispostavilo da je to super zanimanje za mene. S vremenom sam shvatio koliko su bliski glazba i jezik, premda je jezik ograničen slovima, no ipak ne negira interpretaciju, mišljenja je Goran koji je uz engleski i profesor filozofije, a s bubnjevima se susreo još kao pučkoškolac. A kada je riječ o učenicima i reakciji koja je uslijedila nakon saznanja da njihov dugokosi profesor svira u bendu, iznenađenje nije izostalo. Isprva šokirani, ubrzo su to prihvatili, a u prilog uspješnosti predavača ide i činjenica da je po rezultatima drugi mentor u županiji!
 
– Izravan sam, ne gubim vrijeme i odlično surađujem s roditeljima, zaključno će Štifanić koji govori nekoliko svjetskih jezika i kojega puno lijepih sjećanja veže uz profesorice Jasminku Bagatelj i Ljerku Žic, a za roditelje i brata kaže kako su mu uvijek bili velika potpora.
 
Sličnu sudbinu imala je i njegova kolegica Iva Močibob. Članica pop-kvarteta »E.N.I.« također je diplomirala engleski, ali i hrvatski koji trenutno predaje u Osnovnoj školi »Trsat«.
 
– Kad se prisjetim djetinjstva, već sam kao klinka govorila da ću biti ili pjevačica ili učiteljica. U 6. godini znala sam čime ću se u životu baviti, otkrila je Iva koja je, s obzirom na to da u javnosti nije nepoznata, ulazeći u svijet prosvjetara bila pošteđena predrasuda. Učenici i profesori sjajno su je prihvatili, a ona sama uspjela je postići harmoniju između pjevanja i nastave.
 
– Sebe sam pokušala staviti u njihovu kožu, tako da je trebalo neko vrijeme da se jedni drugima prilagodimo. Estradni dio odvojila sam od predavanja, no svi koji to žele, o pjevanju ili bendu uvijek me mogu pitati nakon nastave, rekla je Iva te dodala kako su sve četiri »enice« zadovoljne što žive baš na ovakav način. Upravo je drugi posao taj koji im omogućuje da u glazbi budu neovisne i biraju ono što žele raditi.
 
Izvor: novilist.hr