Mamurluk ili kako nam se dogodilo da smo (opet) pretjerali.

 
Postoji tradicija koja kaže: nakon mnogobrojnih novinskih članaka o božićnim »guštima« i slavljima, dolaze oni o liječenju, odnosno bezbrojni savjeti kako se vratiti u normalu i preživjeti svakodnevicu noseći se sa ostacima samih sebe. I kako svaka nacija ima svoj način slavlja (a samim time i unošenja različitih vrsta alkoholnih i inih pića i hrane u sebe), tako se i svaka nacija vraća u normalu na svoj način.
 
Jedan jedini način kako pobijediti mamurluk brzo i učinkovito jest ne dovesti se u takvo stanje uopće. No, dobro kada ste već tu znate šta vam je činiti; od zapomaganja i vriskanja »nikad više« (jer dogodit će vam se kad najmanje očekujete), krenite na put osvježavanja i ispiranja toksina iz tijela kako god znate i umijete.
 
Pravila su vrlo jednostavna - puno, puno čiste vode. I pokoji Aspirin. Ovisno o težini vašeg mamurluka preporuča se šetnja svježim zrakom (ako ste u mogućnosti, odnosno ako možete) ili ležanje u potpunom mraku (koliko god voljeli sunce i svjetlost u određenim trenucima nikako ih ne želimo). Naravno da sam Bog zna koliko je istraživanja napravljeno, i koliko preparata stvoreno u svjetskim laboratorijima kako bi se poslije pretjerivanja noći prije osjećali iole bolje, ali neke su teme uvijek neiscrpne i čitane i tako će to ostati.
 
Donosimo vam jedan ne baš uobičajeni pogled na stanje mamurluka, iz pera jednog britanskog tate.
Priča jednog britanskog blogera
 
»Kao i brojne druge stvari, moje mišljenje o mamurluku promijenilo se kada sam postao otac. Ograničio sam ispijanje alkohola ne samo iz razloga da me djeca ne vide kako se pred njima valjam pijan, već i iz razloga što je naprosto nemoguće funkcionirati nakon burne noći drugog jutra u 6, ispred nasmijanog hiperenergičnog djeteta dok vam lubanja puca a oči traže kako da se vrate u vlastite duplje.
 
Istini za volju, u rijetkim trenucima kada se probudim mamuran, ne tražim ni Aspirin, ni posebno smućkane koktele, ni topli tuš, ni obilan doručak, niti jedan od svih mogućih i nemogućih savjeta koje sam ikada pročitao. Tražim samo jedno - da me se ostavi na miru. I to svi od reda. Ja sam ipak jedna odrasla osoba i iskusni samozagađivač, što znači da sam uživao stvarajući mamurluk, da preuzimam odgovornost za njega i da sam po tom pitanju razvio svojevrsno zen prihvaćanje vlastitog mamurluka - znam da će proći. Nije važno koliko loše se osjećam, biti će bolje i biti će gotovo i u tijeku tog procesa samo želim da me se ništa ne pita i da mi se ništa ne naređuje.
 
Ne mislim pri tome na svoju ženu (koja će htjeti kakvu-takvu konverzaciju ili barem mi spremiti doručak), ili na svoju kćer (koja će me zasigurno htjeti vidjeti u ulozi jednoroga ili nekog drugog bajkovitog bića).
 
Pri tome mislim sljedeće: ne želim da me izaziva radio, televizija, banner sa kompjutora koji će me na neki pasivno-agresivni način podsjećati na moj sinoćnji grijeh. Ne želim da me alarm na mobitelu podsjeća da moram uzeti lijekove, ili da mi zvuk u autu vrišti da se moram vezati prije nego li pokrenem auto, i da naposljetku taj isti auto moram odvesti na servis.
 
Sjećam se svoje mladosti... kada sam kao ptičica ustajao iz kreveta nakon herojskog noćnog prejedanja, pauzirajući samo kako bih se posvetio nekoj djevojci koja je možda bacila oko na mene, ne pateći drugoga dana od ama baš nikakvih bolesnih stanja tijela.
 
Istina, kada muškarac ima 20 i kada je sam, mamurluk nije manje grozan, osim činjenice da znači da nitko od mene nije očekivao da tijekom dana napravim ama baš - ništa. Naravno, bili su tu seminari, učenje i slične stvari ali nitko zaista nije očekivao da to napravite - pa ste lijepo mogli ležati u krevetu cijeli dan.
 
U prošloj dekadi postali smo opsjednuti činjenicom da moramo imati (i stvoriti) prostor za sebe. Odnosno, ponudili su nam neviđene prostore teretana, wellnessa i sličnih wellbeing stvari u kojoj ćemo se iznojiti, istrenirati, tonirati i slično.
 
Zašto nikome nije palo na pamet ponuditi tamnu sobu sa ekstra ugodnim stolcem i posvemašnjim mirom?
 
Najbolji način za rješavanje mamurluka. Zašto ih se uopće bojimo? Zašto se borimo protiv njih? Kada je potrebno tako malo da uživamo u njima... rekao sam, udobni stolac i prigušeno svjetlo i nećete se ni sjetiti da ste mamurni.
 
Zamislite samo sve beneficije za društvo koje bi mogle proizaći iz svih tih silnih sati samoće i mira.... odlične ideje za književna djela, rješenja za globalno zatopljenje, odgovori na beskrajna pitanja znanosti, politike, religije....ili razmišljanje o činjenici pa što vas je zaboga nagnalo da popijete tih 14 čaša....
 
I, dragi moji, koji je vaš omiljeni lijek za mamurluk?
 
Izvor: novilist.hr