Prošli se petak po posljednji put (ove sezone) u riječkom HNK-u odigrala izvrsna predstava pod redateljskom palicom Dalibora Matanića, u podnaslovu nazvana ''tragikomičnom epizodom jednog gubitnika'' te je nesumnjivo nasmijala, šokirala i natjerala publiku koja se sastojala uglavnom od mlađe populacije da se zamisli. Predstava obavijena sjetnim štihom, crnim humorom i odlično ocrtanim antiherojima čije životne priče neodoljivo podsjećaju na zbiljske, aktualne tragikomedije nas ''malih ljudi''.

Nastala prema romanu Damira Karakaša, te adaptirana za kazališne daske od strane autorske ekipe Marina Lukanovića, Ane Vidučić Kovačić i Dalibora Matanića, ''Sjajno mjesto za nesreću'' donosi pravo osvježenje na riječku scenu koja napokon ''emitira'' modernu i za široku masu ispričanu, ali nimalo trivijalnu priču o tome kako je biti umjetnik, ljubavnik, prijatelj, supružnik...čovjek.

Radnja prati život takozvanog Pisca (Frano Mašković) - nadobudnog mladića koji odlazi iz Hrvatske ''trbuhom za kruhom'' s namjerom da postane slavni pisac u francuskoj metropoli. No, u vječnom iščekivanju izdavača koji bi pristao izdati njegov roman preživljava tek izradom karikatura za siću po pariškim ulicama, a rupe svog ispraznog, turobnog života pokušava popuniti pod posteljama inih nesretnih žena kojima se ni ne trudi zapamtiti ime.

Ostali likovi dijele ništa manje bijedan stil života; Ana (Andrea Blagojević) - nezadovoljna srednjovječna žena koju nerviraju klinci i koja ne podnosi muža, te se upušta u preljub. Hristo (Denis Brižić) i Stefan (Alex Đaković) – mediokriteti koji sitnim poslićima uzaludno pokušavaju skrpati kraj s krajem, da bi na poslijetku očajnički smišljenim planom pokušali opljačkati banku. Francuz Jean-Baptiste (Alen Liverić) kao pretenciozan i iritantan izdavač, te lik mlade židovke Hadami (Aleksandra Stojaković), naivne i čedne žene s kojom Pisac započinje ''ozbiljnu'' vezu bez imalo sentimenta ni interesa.

Jezik oblat žargonizmima, argotizmima te kolokvijalnim, šatrovačkim vokabularom, popratna glazba u revijalnom tonu, mudro osmišljena scenografija, kao i jednostavna kostimografija te pozadinsko platno na kojem se ocrtavao cjelokupan štimung drame nisu mogli efikasnije i eksplicitnije dočarati tmurnu, ironičnu, tragičnu, ali i nažalost istinitu interpretaciju likova te aktualne društvene i kulturne situacije.

Nameću se pitanja - isplati li se danas uopće biti umjetnikom? Vječno traganje za smislom života. Pitanje obrazovanja, braka, duhovnog traženja i gubljenje identiteta u masi koja bez problema proguta svakog pojedinca koji nije dovoljno vižljast da umakne surovoj ruci društva. A najčešće se dogodi da nije.