Neki kažu da je biti konobarom težak i krvav posao koji smara, drugi to smatraju čisto kao zezanciju uz mogućnost odlične zarade (pogotovo preko ljeta), a nekima je konobarenje životni poziv – vedrim pristupom, nabačenim smajlom i kišobrančićem u sokiću uljepšati nečiji dan.

Svatko tko je konobario barem jednom prilikom u životu, a ima nas (studenti, nezaposleni, oni između poslova, sezonci...), razumiju težinu i kompleksnost koja se krije iza ovog zanimanja. ''Muha u mojoj juhi'', ''previše leda u piću'', ''premalo pjene u kavi'', ''smežurane gljive na mojoj pizzi'' samo su neke od ljupkih primjedbi na koje konobar nabasa na svakodnevnoj bazi. Kroneri koji se zalijepe za šank i čekaju zatvaranje kafane, ''elita'' sa špice sa nerealnim zahtjevima ili pak neugodno šlatanje ili ubacivanje manče po neugodnim mjestima, a sve to bez spominjanja urnebesnih prekovremenih te još malo šefovih zahtjeva (što, dapače, ne manjka u gotovo niti jednoj profesiji). Je li ovo fakat jedno od izazovnijih zanimanja na tržištu rada?

S druge strane, odnosno sa potrošačkog aspekta, vrlo se često može naići na negativne primjedbe i opaske što se tiče otresitosti, bahatosti ili neefikasnosti spomenute uslužne djelatnosti. U nekim ''wannabe boljim'' kafićima konobari posjeduju tendenciju ignoriranja gostiju, pogotovo ako potonji ne izgledaju ili mirišu na dublji džep. Skraćivanje pića, razvodnjavanje istih vodom ili suptilno potkradanje sastavni su dio tog posla. Zna se dogoditi da lokalni, ''domaći'' kafići na periferiji imaju daleko kvalitetniju uslugu od uobraženijih ''špicerskih'' caffe bara kojima je ''finija'' klijentela domet i jedini razlog stavljanja gostu kolačića i vode pokraj kave.

Na sreću, sve više možemo naići i na mjesta urbanijeg, alternativnijeg štiha u kojem uz ''dobar dan, izvolite'' obavezno dobiješ smiješak, mini neobavezan razgovor, fora keksić (ako si fakat srećković i kroasan), iscijeđeni sokić, časopis, čipkaste podmetače, srčeko narisano u pjeni kapučina i slične sitnice koje ti u bilo kojem slučaju uljepšaju dan i razvedre duh.

Slika - Michael Jordan konobari

Dakako, postoje i kafići s obiteljskom tradicijom (uglavnom djeluju na lokalnoj razini gdje obitava ekipa iz kvarta) gdje konobari već pri ulasku gosta znaju što će ovaj pop't i pojest, a upravo to je ono što čini cjelokupnu friendly i opuštenu atmosferu. U otmjenijim restoranima ili onima notornog imena, konobari su nesumnjivo visokokvalificirani, šarmantni i galantni djelatnici koji će učiniti sve da se gost udobno smjesti i opusti u ugodnom ambijentu, a što je najbolje, uglavnom ne rade to za koji cent više, već zato jer stvarno vole svoj posao. Ne znam ide li tko za tim, ali ako skrenete pažnju na spol konobara, skužite da muških konobara ima daleko više po restoranima i kafićima sa višom reputacijom i kvalitetnijom uslugom, dok se curke, studošice i žemske uglavnom bave ''standardnim'' konobarenjem. Radi li se ovdje o seksizmu ili jednostavno vlasnikovoj taktici privlačenja gostiju?

U svakom slučaju, u razvijenim i zemljama Zapada zanimanje konobara je ozbiljno shvaćeno, cijenjeno i ''pošteno'' nagrađivano, i to napojnicom koja bi trebala iznositi od 10% do 25% od ukupnog iznosa računa, ovisno o razini i kvaliteti usluge. Na nekim mjestima napojnica je automatski uključena u iznos na računu i ponekad je to jedini izvor zarade za konobara.

Kaže se da je gost uvijek u pravu, no s obzirom na to kakve sve ljude susreću, s inim zahtjevima, problemima, narudžbama i ispadima, pokušajmo razumijeti i ne osuđivati ta bića s pregačom oko pasa koja zarađuju za kruh kao i svi ostali. Ipak su oni duše kafana i ponekad jedini koji će poslušati naše žalopojke bez osuđivanja dok nam spravljaju crnu duplu ili Bloody Mary za otrježnjenje u jednu tmurnu, gnjusnu krvavu nedjelju.