U2 spektakl na Maksimiru

Nedjelja, 9 Kolovoz, 2009.

Neovisno što mislili o irskoj grupi U2, njihovi koncerti su događaji koji se ne smiju propustiti. Takav je bio i jučerašnji megaspektakl na Maksimirskom stadionu na kojemu su širokopoznati Irci po prvi puta nastupili pred hrvatskom publikom, promovirajući svoj novi studijski album No Line On The Horizon sa svojom 3600 turnejom.
 
Nakon nastupa dvije predgrupe, dojmljivih The Hoursa, koji su solidno podignuli atmosferu i popularnijeg Snow Patrola, koji je s nekoliko recentnijih hitova naišao na puno bolji prijem iščekivanjem iznemogle publike, oko 21 sat na scenu su stupili U2-ovci započevši repertoar serijom hitova s novog albuma, od kojih je dobra reakcija publike stigla na Get On Your Boots i No Line On The Horizon, pritom pozdravljajući „zemlju sa tisuću otoka“.
 
Treba istaknuti maestralnost njihove pozornice, tzv. „kandže“, „svemirskog smeća“ koje je uistinu pružalo velik stupanj interaktivnosti benda s publikom, bilo preko kružnog videopanoa ili preko ovalnog oblika pozornice potpomognutog pokretnim mostovima koji je članovima benda omogućio nesmetano kretanje među prvim redovima fanovske publike, potvrđujući činjenicu da se ovdje može kretati „za 360 stupnjeva“. Što se same setliste tiče, ona je odlično pomirila zahtjeve starijih i novijih obožavatelja, iako je očit izostanak pjesama s albuma Pop, kojega se bend vrlo vjerojatno odriče.
 
Ne treba zaboraviti niti epitete kojima je Bono počastio publiku, pozdravljajući Zagreb, Split i Rijeku te nazivajući sve prisutne „krasnim ljudima“, što publiku nikako nije ostavilo ravnodušnom. Prva 2 velika hita koja su podigla atmosferu su bili Beautiful Day i Elevation, u kojima je do izražaja došla i markantna Edgeova gitara, jedno od glavnih oružja benda i Bonovo citiranje Gundulića.
 
„Pjesma posvećena svima u regiji kojima su hladne ideje povrijedile toplo srce“ neizostavno je One, jedan od U2-ovih najvećih hitova, koji je predstavljao jedan od emotivnih vrhunaca koncerta. Until The End Of The World i akustična Stay (Faraway, So Close) pjesme su koje je stalni suradnik benda, redatelj Wim Wenders pretočio u istoimene filmove, i koje su poslužile kao savršeni predah publici prije dizanja na noge sa novom pjesmom Unknown Caller, čiji tekst se ispisivao na videopanou i time omogućio da i oni kojima je pjesma nepoznata zapjevaju sa ostalima.
 

 
The Unforgettable Fire omogućila je potpuni prikaz moći spektakularne pozornice, čiji se ovalni ekran raspao na više manjih koji su upotpunili savšen dojam ovog starog, ali nikad zaboravljenog hita. Show se nastavio sa blještavom City Of Blinding Lights i razarajućom Vertigo nakon koje je remix I'll Go Crazy If I Don't Go Crazy Tonight u potpunosti nostalgično prizvao Zoo TV turneju.
 
Politički i socijalno konotiran dio koncerta otvorio je Sunday Bloody Sunday, još jednom ističući moć medijskog ekrana, ali i Larryja Mullena Jr., čiji su bubnjevi konačno došli u prvi plan. Nakon Pride (In The Name Of Love) uslijedila je posveta burmanskoj predsjednici i političkoj zatvorenici Aung San Suu Ky sa pjesmom Walk On, prilikom koje su ispred benda ušetali obožavatelji noseći maske s njezinim licem, što je iznenadilo sve prisutne.
 
Where The Streets Have No Name završio je zdravicom i drugom čestitkom Edgeu koji je u subotu navršio 48 godina, a bend se nakon kratke pauze na bis vratio sa brzom Ultra Violet (Light My Way) u kojoj je Bono crpio posljednje atome snage za visoke refrene. Klasik With Or Without You nagovijestio je završno finale sa dirljivom Moment Of Surrender, jednom od pjesama sa novog albuma u koju je bend polagao dosta nade.
 
Nakon nje razišao se dim, ugasila su se svjetla, a mnogobrojna masa počela se razilaziti u nevjerici da je svemu došao kraj. Malobrojni će sve još jednom proživjeti večeras, no većini će ovo ostati nezaboravno sjećanje na prvi nastup U2-a u Hrvatskoj. U duhu njihove turneje, ovo prisjećanje na jučerašnji koncert treba završiti kako je i započelo. Neovisno što mislili o irskoj grupi U2, njihovi koncerti su događaji koji se ne smiju propustiti.


 
Goran Hatala
foto: Goran Stanzl